Meša Selimović

Mehmed Meša Selimović (Tuzla, 26. travnja 1910. – Beograd, 11. srpnja 1982.) bio je bosanskohercegovački^[1][2] i srpski književnik.^[3][4]

Diplomirao je na Sveučilištu u Beogradu. Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971.), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada za roman Derviš i smrt (1967.), Goranova nagrada (1967.), Njegoševa nagrada (1967.), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd.

Najpoznatiji Selimovićevi roman su "Derviš i smrt" i "Tvrđava". Pisac se poziva na središnju europsku narativnu tradiciju, posebice Dostojevskog, kao i na opću struju književnog modernizma 20. stoljeća. No, nošen temperamentalnim značajkama i osebujnom stvaralačkom vizijom, Selimović je stvorio vlastiti izraz koji se ne može jednoznačno svrstati ni u koju kategoriju.

Selimović je dobro razumio da za dojmljiv prikaz unutarnjih borbi nisu odgovarajuće tehnike bilježenja struje svijesti, kakve nalazimo kod Jamesa Joycea ili Hermanna Brocha, jer u tim djelima dolazi do rastakanja svijesti protagonista, koji kao pasivni receptor ne može biti sudionikom moralne i metafizičke drame. Prvi roman, »Derviš i smrt«, pisan živim stilom u kojemu se miješaju introspekcija, mudrosni sudovi o životu i ljudska drama derviškog šejha Nurudina, ostvarenje je univerzalne vrijednosti koje je privuklo pažnju strane čitalačke publike, dijelom i zbog upravo magnetičnog spoja egzistencijalne drame i opojne rezignacije kojom zrači islamsko-orijentalni milje. Roman nije realistički prikaz derviša ili sufizma, islamskog misticizma, jer Nurudinove dileme postaju besmislene promatramo li ih u kontekstu čvrsto ukorijenjene religijske svijesti. No, to nije kritika vrijednosti djela koje i nije imalo nakanu dokumentaristički i vjerno prikazati mistične zanose ili sufijski svjetonazor, nego je smjeralo i uspjelo općeljudske dileme i muke postaviti u bosansko-islamski kontekst i smjestiti univerzalno u lokalnom.

Sljedeći veliki roman, »Tvrđava«, prikaz je Sarajeva uoči Hoćimske bitke (koju je opjevao Ivan Gundulić u »Osmanu«) i odlikuje se širom paletom likova i većim brojem lirskih dijelova od »Derviša«, čvrsto usredotočenoga na nezaboravni Nurudinov lik. Oba su djela bogata prigušenom emocionalnošću, sumračnim iskazima o ljudskoj sudbini, atmosferom koju je teško jednoznačno opisati i koja oscilira između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv neljudskih okolnosti te referencijama na povijesni usud Bošnjaka muslimana (to se odnosi posebno na »Tvrđavu«). Glavni Selimovićevi romani velika su djela zreloga autora koji je harmonično spojio modernistički diskurs, narativne tradicije "pripovjedačke Bosne" i orijentalno-islamski senzibilitet.

U knjizi o Vuku, kao i poznijim djelima, autor je prešao na srpski ekavski jezik, i ako se sudi jedino po jezičnom kriteriju, ta su ostvarenja isključivo srpska (slična je situacija s većim dijelom Andrićeva opusa).

Djelo Meše Selimovića je utkano u središte bošnjačke književnosti, kojoj po tematici i iskazu najvrednijih djela nesumljivo pripada. Također, ono je dijelom i srpske književnosti, svjesnim autorovim zahtjevom, kao i uronjenošću nemaloga dijela opusa u srpske književne i kulturne teme. Тrеćeg studenoga 1976. godine, Selimović u pismu Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti kaže:

"Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje poreklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije „Srpska književnost u sto knjiga“, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović.Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom."

Paradoks sitaucije je vjerojatno najbolje izrazio Alija Isaković, koji je primijetio da je ironično što najveći srpski roman 20. stoljeća počinje islamskim vjerskim očitovanjem, Bismillom. Selimović ostaje piscem paradoksa: bošnjačko islamski autor koji nije zbog vjersko-civilizacijske tematike i promišljanja o sudbini muslimana u Bosni mogao biti apsorbiran u srpski književni korpus u cijelosti, i tamo istovremeno "žulja" kao strano tijelo i koristan je kao sredstvo političko-nacionalne propagande. Budućnost će reći svoje, no, za sada, Selimović je neosporno veliki pisac.

Djela[uredi VE | uredi]

• "Uvrijeđeni čovjek" (1947.),
• "Prva četa" (1950.),
• "Tuđa zemlja" (1957.),
• "Noć i jutra" (1958.),
• "Tišine" (1961.),
• "Magla i mjesečina" (1965.),
• "Eseji i ogledi" (1966.),
• "Derviš i smrt" (1966.),
• "Za i protiv Vuka" (1967.),
• "Pisci, mišljenja, razgovori",
• "Tvrđava" (1970.),
• "Djevojka crvene kose" (1970.),
• "Sabrana djela" (1970.),
• "Ostrvo" (1974.),
• "Sjećanja" (1976.),
• "Ketten a szigeten" (1976.),
• "Krug" (1983., nedovršeni roman).