Mjesec (lat. Luna) je Zemljin prirodni satelit i ujedno najbliže nebesko tijelo, udaljeno u prosjeku 384.400 km, tako da svjetlost s Mjeseca na Zemlju stiže za 1,25 sekundi. Mjesec se kreće oko Zemlje po eliptičnoj stazi srednjom brzinom od 1,02 km/sek, i prelazi dnevni luk od 13 stepeni i 10 minuta. Mjesečeva staza podliježe jakim temperaturnim vibracijama koje uzrokuje Sunce, pa se nagib staze prema ekliptici u toku 173 dana mijenja od 5 stepeni do 5 stepeni i 18 minuta. Mjesec je čvrsto nebesko tijelo poluprečnika 3473,3 km, te je po površini 14 puta, po obimu 50 puta, a po masi 80 puta manje od Zemlje. Ubrzanje sile teže je na Mjesecu 6 puta manje nego na Zemlji. Oko svoje ose se okrene za 27 dana, 7 sati i 11,5 sekundi (sideralna staza). Zbog stalnog mijenjanja položaja prema Suncu i Zemlji različito je osvijetljen, pa se sa Zemlje mogu uočiti četiri faze:
Vrijeme od 29 dana, 12 sati, 44 minute i 3 sekunde između uzastopnog ponavljanja Mjesečevih faza nazvano je sinodičkim mjesecom.
Uzajamni položaji Sunca, Mjeseca i Zemlje dovode do pomrčine Sunca i Mjeseca. Potpune pomrčine se koriste u kosmičkoj geodeziji za vezivanje kontinentalnih trigonometrijskih mreža, koje pomažu u stvaranju jedinstvenog svjetskog naučnog sistema. U istu svrhu se koriste i pojave okultacija zvijezda (kad Mjesec tokom svog kretanja sakrije neke zvijezde). Privlačna sila Mjeseca, a u manjoj mjeri i Sunca (lunisolarni utjecaj), uzrokuje na Zemlji plimu i oseku mora i jezera, kao i "disanje" Zemljine kore što je 3 puta slabije od plime i oseke. Utjecaj mjeseca na ljude i druga bića je još uvijek nerazjašnjen, ali je sigurno da se insekti orijentišu pomoću Mjeseca.
Sadržaj
[sakrij]Nastanak[uredi | uredi izvor]
Smatra se da je Mjesec nastao prije nekih 4,5 milijardi godina, nakon udara kometa. Njemački istraživači na univerzitetu Göttingensu analizom izotopa utvrdili da se Zemlja sudarila s planetom Theia. Theia je imala veličinu Marsa.[1] Prilikom toga izbačena je velika količina materijala u Zemljinu orbitu koja je oblikovala Mjesec.
Fizičke osobine[uredi | uredi izvor]
, Mjesec je i reljefno vrlo zanimljivo nebesko tijelo. Prvi je crtež Mjeseca napravio Galilej 1609. godine. Najniža područja Mjeseca su ogromne sive površine koje se ponekad mogu zapaziti i golim okom. Te ravnice je Giovanni Riccioli (1598-1671.) nazvao morima1651. godine, iako u njima nema vode. Ova mora nisu jednolične ravnice, jer se u njima uočavaju nabori, koji ponekad sliče na zidove, dugačke po nekoliko stotina kilometara, i pukotine, koje sliče na riječna korita. Po rubovima ravnica protežu se veliki planinski vijenci, koji nose imena planina na Zemlji (Alpe, Apenini, Pireneji, itd.). Najviša tačka Mjeseca nalazi se na planinama Leibniz, koje su na Mjesečevom južnom polu, gdje neki vrhovi dosežu i 9000 metara. Osim planinskih lanaca, na Mjesecu se mogu vidjeti i krateri ili vrtače, koji opet nose imena po najpoznatijim svjetskim naučnicima. Najdublji je Newtonov (Isaac Newton), oko 7250 m. Ti krateri su vrlo velikog promjera (do 300 km). Iako im rubovi izgledaju strmi, oni su vrlo malog nagiba. To otkriće pripada Nijemcu Josefu Hopmannu, koji je izumio specijalne metode istraživanja pomoću dužina sjena. Nekih 30 hiljada kratera je otkriveno na Mjesecu. Jedan od njih nosi ime Ruđera Boškovića. Kod pojedinih kratera su vidljive i uzdužne široke svijetle pruge (Kopernikov krater), za koje se smatra da su naslage pepela ili vulkanske materije nastale u vrijeme hlađenja Mjeseca.
Privlačna sila Zemlje je s vremenom toliko usporila Mjesec, da se njegova orbitna brzina prilagodila njegovoj vremenskoj stazi. To znači da se Mjesec okrene samo jedanput oko svoje osi u toku okretanja oko Zemlje. Zbog toga se sa Zemlje može vidjeti samo jedna strana Mjeseca. 1959. godine je sovjetska letjelica/sonda Lunik (Лунник) obišla Mjesec i pomoću dvije fotokamere ga snimila s daljine od 60 hiljada kilometara. Na osnovu tih fotografija, Sovjetska akademija nauka je sastavila i izdala prvi atlas dijela Mjesečeve površine koji se ne vidi sa Zemlje. Mjesec također vremenski usporava brzinu kruženja Zemlje, tako da taj usporavajući utjecaj produžuje godišnje dan na Zemlji za 20 mikrosekunda. Pritom se energija kruženja Zemlje pretvara u toplinsku energiju iimpuls okreta se prenosi na Mjesec, čije se kretanje godišnje udaljuje za 4 centimetra od Zemlje. Ova pojava je utvrđena laserskim mjerenjima 1995. godine.
Svojstva Mjesečeve atmosfere[uredi | uredi izvor]
- pritisak 3 × 10−13 kPa
- helij 25%
- neon 25%
- vodonik 23%
- argon 20%
- tragovi metana, amonijaka i karbon dioksida
Sastav Mjesečeve kore[uredi | uredi izvor]
- kiseonik 43%
- silicij 21%
- aluminij 10%
- kalcij 9%
- željezo 9%
- magnezij 5%
- titanij 2%
- nikl 0,6%
- natrij 0,3%
- hrom 0,2%
- kalij 0,1%
- mangan 0,1%
- sumpor 0,1%
- fosfor 500 ppm
- karbon 100 ppm
- dušik 100 ppm
- vodonik 50 ppm
- helij 20 ppm
- jod 5 ppm
Vlasnička prava[uredi | uredi izvor]
Outer Space Treaty zabranjuje državama pravo na posjedovanje nebeskih tijela kao što je Mjesec. Ugovor UN-a koji je stupio na snagu 11. juna 1984 godine vrijedi kako za države tako i za privatne osobe.
Usprkos tome, Dennis M. Hope je 1980 godine prijavio svoja vlasnička prava na Mjesec u katastru San Francisca. Kako se niko nije usprotivio tom njegovom potezu u vremenu od osam godina, koliko je vrijeme žalbe, Hope je osnovao Lunar Embassy legal, pravni ured, koji ima pravo prodaje parcela na Mjesecu. UN i Međunarodna astronomska zajednica smatraju taj njegov potez prevarom.
0 komentari:
Objavi komentar