Pretpostavlja se da je na području današnjeg središta grada još u antici postojalo naselje Aspalathos/Spalatos (grč.). Podrijetlo njegova imena se izvodi od biljke brnistre (žuke, lat. Calicotome villosa) koja ovdje raste u izobilju. Grčki naziv za nju je aspalathos(ασπάλαθος).
U srednjovjekovnim latinskim ispravama i velikom broju dokumenata grad se naziva Spalatum, a talijanska izvedenica imena je Spalato. Hrvatsko ime grada bilo je Split, a tijekom 19. stoljeća u službenim se dokumentima hiperijekaviziralo u Spljet, da bi potom opet bilo promijenjeno u današnje ime grada.
Po drugoj teoriji, koju navodi Toma Arhiđakon ime grada je nastalo od latinske riječi za Dioklecijanovu palaču (palatium = S-palatium).[3]
Druga zabilježena imena su: Spalatrum, Spalathron, Spalantum, Spaleta, Spalat[4], Spalatro.
Split je smješten na jadranskoj obali u srednjoj Dalmaciji na Splitskom (Marjanskom) poluotoku. Od uzvisina, okružuju ga u zaleđu - sa sjevera i sjeveroistoka planina Mosor, sa sjeverozapada brdo Kozjak, s istoka brdo Perun, a najstarija gradska jezgra se nalazi podno brda Marjana, koje se nalazi zapadno od stare gradske jezgre. Splitski poluotokokružuju otoci Brač, Hvar, Šolta i Čiovo. Trajekti iz luke Split često su jedina veza otoka srednje Dalmacije s kopnom. Panoramski se Split može razgledati pobliže sa prve marjanske vidilice ili s 11 km udaljene kliške tvrđave s koje se vidi cijeli Split te splitski akvatorij s otocima.
Splitu su 1952. upravno pripojena naselja Strožanac, Kaštel Gomilica, Kaštel Sućurac, Kaštel Kambelovac, Grljevac, Vranjic, Rupotina Donja i Rupotina Gornja.(N.N. NRH, 16/52)[5]
Godine 1954. su mu pripojena naselja Amižići, Most, Stobreč, Podstrana, Sirotkovići, Dvori, Korešnica, Gajine Žrnovničke, Kamen, Glavica i Privor (N.N. NRH, 33/54).[5]
Godine 1952. odnosno 1954. Splitu su bili pripojeni Mravince, Podstrana, Sitno Gornje i Sitno Donje, Solin i Strana Solinska.(N.N. NRH, 16/52 I 33/54)[5]
Godine 1962. su iz Splita upravno odvojena i osamostaljena mjesta Solin, Kaštel Kambelovac, Kaštel Sućurac, Kamen, Kaštel Gomilica, Kučine, Slatine("Slatina", Čiovo),Mravince, Stobreč, Blaca, Podstrana (kojoj je pripojen iz Splita netom odvojen i osamostaljen Strožanac), Vranjic, Žrnovnica, Srinjine, zatim Sitno Gajine od kojeg su stvoreni Donje Sitno i Gornje Sitno.(N.N. SRH, 39/62)[5]
Za socijalističke Hrvatske Splitu bili pripojeni Solin, Donje Sitno i Gornje Sitno .[5] Također su bila ova naselja pripojena Splitu, a poslije su izdvojena: Blaca, Kamen, Kaštel Gomilica, Kaštel Kambelovac, Kaštel Sućurac, Kučine, Srinjine i Stobreč.[5] Splitu su bila pripojena i ova naselja: Grabavac, Grljevac, Sveti Martin, Torčići, Amižići, Korešnica, Sveti Kajo, Majdan (Solin), Meterize.[5]
Tijekom 1980-ih, do preustroja administrativne podjele uspostavom samostalne RH, Split je bio jedan od osam velikih gradova u SFRJ koji su imali donekle različit oblik lokalne samouprave, te je jedini od velikih urbanih područja na obali organiziran u tzv. gradsku zajednicu općina (GZO) Split, a tvorile su je općine Kaštela, Solin i Split. Ovakav oblik gradske administracije u Hrvatskoj je, osim Splita, imao jedino Zagreb, koji je i danas zadržao sličan oblik ustroja lokalne samouprave, primjeren velikim gradovima, dok je Split ukidanjem statusa velikoga grada s GZO, praktički uskraćen za mogućnost integriranja njegovog urbanog područja u osmišljeniju i bolje upravljanu cjelinu, podjeljen na tri gradasa zasebnim upravama i interesima, iako su im "granice" realno nevidljive i protežu se po sredini gradskih ulica.
Gradu Splitu danas pripada 8 naselja (stanje 2006), to su: Donje Sitno, Gornje Sitno, Kamen, Slatine, Split, Srinjine, Stobreč i Žrnovnica. Split je podijeljen na više gradskihkotareva: Bačvice, Blatine-Škrape, Bol, Brda, Firule, Grad, Gripe, Kman, Kocunar, Lokve, Lovret, Lučac-Manuš, Mejaši, Meje, Mertojak, Neslanovac, Žnjan-Pazdigrad, Plokite,Pujanke, Ravne njive, Sirobuja, Skalice, Smokovik, Split 3 (Smrdečac), Sućidar, Šine, Špinut, Trstenik , Veli Varoš, Visoka, Žnjan [6].
Prema popisu stanovništva iz 2001. g. grad Split ima 188.694 stanovnika. Po narodnosti, 95,15% čine Hrvati, dok ostalih 4,85% čine pripadnici nacionalnih manjina od kojih više od 400 pripadnika imaju bošnjačka, crnogorska, slovenska i srpska.
88,37% Splićana se uzjasnilo kao pripadnici rimokatoličke vjere, njih 2,121% su pripadnici pravoslavne vjere, 3,78 % je bilo neizjašnjenih, 5,26% agnostika i ostalih 0,469% se izjasnilo kao pripadnici drugih vjera. Po popisu stanovništva iz 1991. godine, naseljeno mjesto Split imalo je 189.388 stanovnika.
Prema popisu stanovništva od 2011. godine, Grad Split ima 178.102 stanovnika. Po narodnosti, 96,23% čine Hrvati, dok ostalih 3,77% čine pripadnici nacionalnih manjina od kojih više od 400 pripadnika imaju bošnjačka, crnogorska, slovenska, albanska i srpska. [7] 98,27% stanovnika Grada Splita govori hrvatskim jezikom kao materinskim jezikom.[8]86,15% stanovnika Grada Splita su katolici.[9]
Od ukupno 178.102 stanovnika Grada Splita 2011., u Donjem Sitnom živilo je 313 stanovnika, Gornjem Sitnom 392, Kamenu 1769, Slatinama 1106, Srinjinama 1201, Stobreču 2978, Žrnovnici 3222, a u samom naselju gradu Splitu 167.121 stanovnik.[10]
Šire područje Splita (Eurostatov Larger Urban Zone-LUZ) broji približno 400.000 stanovnika. Zračna udaljenost između krajnjih točaka aglomeracije, a to su mjesto Marina zapadno od Trogira i mjesta Pisak (18 km istočno od Omiša), iznosi gotovo 70 km uzduž obale.
Prema statutu Grad Split obuhvaća područje naselja: Split, Kamen, Stobreč, Slatine, Donje Sitno, Gornje Sitno, Srinjine i Žrnovnica, te pripadajući akvatorij.
Iako se, kao upravne jedinice, iduća naselja susjedna Splitu vode kao zasebna, ona čine jednu funkcionalnu cjelinu odnosno urbanu aglomeraciju:
sjeverno - Vranjic, Solin, Mravince, Kučine, Klis, Dugopolje
zapadno - Kaštela, Sveti Kajo, Divulje, Plano, Trogir, Seget Donji,
sjeveroistočno - Žrnovnica, Gornje Sitno, Donje Sitno, Srinjine,
istočno - Kamen, Stobreč, Strožanac, Podstrana, Sveti Martin, Mutogras, Bajnice, Krilo, Jesenice, Suhi Potok, Sumpetar, Mali Rat,Orij, Dugi Rat, Duće, Omiš.
Pojeftinjenjem trajektnih karata na cijenu autobusne karte za 1. zonu, slobodno se može reći, i s obzirom na kratkoću vremena putovanja, i gradić Supetar na otoku Braču je postao južna splitska "četvrt", što bi se moglo reći i za otok Šoltu, a zanimjivo je da je Šolta nekad i bila u sastavu općine Split, kao što je i danas istočna polovica (polu)otokaČiova u sastavu grada Splita.
sjeverno - Vranjic, Solin, Mravince, Kučine, Klis, Dugopolje
zapadno - Kaštela, Sveti Kajo, Divulje, Plano, Trogir, Seget Donji,
sjeveroistočno - Žrnovnica, Gornje Sitno, Donje Sitno, Srinjine,
istočno - Kamen, Stobreč, Strožanac, Podstrana, Sveti Martin, Mutogras, Bajnice, Krilo, Jesenice, Suhi Potok, Sumpetar, Mali Rat,Orij, Dugi Rat, Duće, Omiš.
Pojeftinjenjem trajektnih karata na cijenu autobusne karte za 1. zonu, slobodno se može reći, i s obzirom na kratkoću vremena putovanja, i gradić Supetar na otoku Braču je postao južna splitska "četvrt", što bi se moglo reći i za otok Šoltu, a zanimjivo je da je Šolta nekad i bila u sastavu općine Split, kao što je i danas istočna polovica (polu)otokaČiova u sastavu grada Splita.
Split u posljednjih dvadesetak godina nezavidno stagnira. Ovo se pak ogleda u krajnjem slučaju čak i u demografskim pokazateljima. Mogu se samo nagađati razlozi, ali zasigurno je jedan od najvažnijih teritorijalna usitnjenost i nedostatak koordinacije među pojedinim gradovima u aglomeraciji, koja je potpuno nepromišljena kao cjelina. Nažalost sve je veće zaostajanje Splita, kao i ostalih regija u Hrvatskoj koji su uvjetovani prevelikom centralizacijom Hrvatske, globalizacijom, promjenama na tržištu, te nespremnosti u regijama za promjene.
Put razvoju je dugotrajan; u zadnje vrijeme vide se pomaci, otvaranjem autoceste Zagreb-Split (A1) razbija se prometna izoliranost, u Dugopolju gradi se velika industrijska zona, stvara se novi generalni urbanistički plan (2005.) jedan od prvih je od pomaka prema otvaranju debate o tome kako bi se grad trebao razvijati. U prvoj polovici 2006. splitskogospodarstvo je bilo u porastu od čak 6%, dok je strano ulaganje u grad bilo u porastu nevjerojatnih 76% čime je postao grad s jednom od najbrže rastućom ekonomijom u Republici Hrvatskoj.
Veliku nadu pruža i izgradnja novog (i jedinog u Hrvatskoj te vrste) sveučilišnog kampusa na Pisanom kamenu, te otvaranje Mediteranskog instituta za istraživanje života, koji bi trebali osigurati da Split postane jedan od velikih europskih sveučilišnih središta.
Aktualni saziv Gradskog vijeća izabran je na općim lokalnim izborima održanim 19.svibnja.2013g. godine. Od ukupno 152.290 birača glasovalo je 72.709 ili 47,74%. Koalicija SDP,HNS,HSU osvojila je 16.552 glasova, koalicija HDZ,HSP AS,HČSP,HSLS,HDS,BUZ 14.990 glasova, koalicija HGS,HSS,SU 8.762 glasova, kandidacijska lista grupe birača Marijana Puljak 6.534 glasova,kandidacijska lista grupe birača Ivan Grubišić 5.633 glasova,kandidacijska lista grupe birača Anđelka Visković 3.918 glasova.
Aktualni saziv Gradskog vijeća izabran je na općim lokalnim izborima održanim 19.svibnja.2013g. godine. Od ukupno 152.290 birača glasovalo je 72.709 ili 47,74%. Koalicija SDP,HNS,HSU osvojila je 16.552 glasova, koalicija HDZ,HSP AS,HČSP,HSLS,HDS,BUZ 14.990 glasova, koalicija HGS,HSS,SU 8.762 glasova, kandidacijska lista grupe birača Marijana Puljak 6.534 glasova,kandidacijska lista grupe birača Ivan Grubišić 5.633 glasova,kandidacijska lista grupe birača Anđelka Visković 3.918 glasova.
Iako se nastanak grada Splita povezuje s gradnjom Dioklecijanove palače, 295.-305.godine, tj. u 4. stoljeću, arheološki nalazi iskopani poslije 2000. godine (sakralni objekti, amfiteatar, luka na sjevernoj strani Marjana), dokazuju da je ovo područje bilo naseljeno u starorimskom dobu, davno prije Dioklecijana. Moguće je da je tu bila i jedna od grčkih kolonija, a zbog povoljnog zemljopisnog položaja vjerojatno i ilirsko naselje.
Dioklecijan, rimski car od 284. - 305., potekao je iz skromne obitelji i originalno se zvao Diokles. Poznat je kao veliki reformator Rimskoga Carstva jer je uveo sustav zvan tetrarhija, što je simultana vladavina četiri vladara. Bio je progonitelj kršćana koji se smatrao bogom. Velika palača na području današnjega Splita sagrađena je da u njoj provede umirovljeničke dane (Dioklecijan je bio jedini rimski car koji je odstupio bez prisile).
Dioklecijanova palača najveća je i najbolje sačuvana kasnoantička palača na svijetu. Istočni i zapadni zid dugački su 216 m, južni 181 m, a sjeverni 175 m. U sjevernom dijelu palače bila je smještena posluga i vojska dok su južno bile same careve odaje. U upotrebi je biovodovod koji dovodi vodu s izvora rijeke Jadro, a koristi se jednim dijelom i danas. Najnovija od teorija tvrdi da Dioklecijanova palača nikad nije bila samo mjesto za odmor, nego prava tvornica za preradu vune. Godine 480. u palači je otrovan posljednji zakoniti car Zapadnog Rimskog carstva Julije Nepot (često navođeni Romul Augustul 'vladao' je samo Italijom). Jedna ulica današnjega Splita nosi njegovo ime.
Danas su od kompleksa sačuvane zidine, 4 vrata (Zlatna - Porta Aurea, Srebrna - Porta Argentea, Željezna - Porta Ferrea i Mjedena - Porta Aenea), carev mauzolej (danasKatedrala sv. Dujma), kutne kule, Jupiterov hram ili Hram svih bogova, središnji trg - Peristil, te neposredno na jug od Peristila, Vestibul.
Značajnije naseljavanje Dioklecijanove palače započelo je vjerojatno od 7.st., u vrijeme prvih slavensko-avarskih provala. Kasnije se Split proširio i izvan zidina. Poslije doseljenja Hrvata, Split je ostao romanski grad. Dugo je bio dio takozvane Bizantske Dalmacije budući da je kao i drugi gradovi na obali povremeno bio pod vlašću Bizanta, a povremeno pod kontrolom hrvatskih knezova i kraljeva . Split je kristijaniziran u to doba, pa je tako i carev mauzolej postao crkva. Naknadno je, u baroku za vrijeme nadbiskupa Marka Antonija de Dominisa dodan kor, a od 13.-18. st. dozidan je monumentalni zvonik, (u 19. st. temeljito obnovljen.)
U 10. stoljeću su se u Splitu održali ključni crkveni sabori, koji su odlučili o sudbini glagoljaša, Ninske biskupije (vidi Grgur Ninski) i crkve u Hrvata.
Na poluotočiću zapadno od Gradske luke se u srednjem vijeku nalazio benediktinski samostan sv. Stipana pod borima (San Stephanus de Pinis, sub pinis[11]). Po istome je taj poluotočić i nazvan - Sustipan. Najpoznatiji zaređenik tog samostana je bio sin hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira, Stjepan. Osnivač tog samostana je bio splitski nadbiskup Lovre, inače prijatelj kralja Zvonimira . Izvori spominju ovaj samostan prvi put 1020.[11].
Na poluotočiću zapadno od Gradske luke se u srednjem vijeku nalazio benediktinski samostan sv. Stipana pod borima (San Stephanus de Pinis, sub pinis[11]). Po istome je taj poluotočić i nazvan - Sustipan. Najpoznatiji zaređenik tog samostana je bio sin hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira, Stjepan. Osnivač tog samostana je bio splitski nadbiskup Lovre, inače prijatelj kralja Zvonimira . Izvori spominju ovaj samostan prvi put 1020.[11].
Od 11. stoljeća, bizantsku vlast u Splitu nastavljaju različiti vladari (normanski, ugarski), a grad sve do XV. stoljeća djeluje kao samostalnakomuna, s vlastitim Vijećem i Statutom iz 1312. godine. Statut grada Splita i Libro d`oro ili Zlatna knjiga čine jedinstvenu cjelinu i dragocjeno su vrelo za upoznavanje pravno-političkog i uopće društvenog života grada od 13. stoljeća do propasti Mletačke Republike 1797. godine. Prvi statut nazvan Capitularium iz 1240. godine nije se sačuvao. Sastavljen je za prvog potestata Gargana de Arscindisa, koji je pozvan iz Ankone za gradonačelnika po ideji Tome Arhiđakona. Novu kodifikaciju splitskog prava načinio je Perceval, sin Ivana, iz Ferma, također iz talijanske regije Marche 1312. godine i pisan je kako je tada bilo uobičajeno u Europi, latinskim jezikom. Postoje razni prijepisi.
Od 15. stoljeća do pada Mletaka 1797., cijela je Dalmacija (s izuzetkom Dubrovačke Republike) bila pod mletačkom vlašću. Za vrijeme turskih osvajanja, dijelom splitskog zaleđa zavladali su Osmanlije pa se Split počeo razvijati kao grad na granici i kao uvozno-izvozna luka. Grad je i ranije bio kulturno središte u kojem je djelovao jedan od prvih i najboljih hrvatskih književnika, pisac Marko Marulić, autor poznatog epa Judita.
Od 1805. do 1813. Splitom je, kao i cijelom Dalmacijom, vladala napoleonska Francuska. Uspomena na kratkotrajnu vlast Francuza u Splitu je prva suvremena ulica, danas Marmontova, nazvana po francuskom maršalu Augustu Marmontu i marjanski vrh Telegrin. Po Napoleonovom porazu, Dalmacija je pripala habsburškoj Austriji.
Nakon austro-ugarske nagodbe i stvaranja dvojne monarhije, Split je pripao austrijskom dijelu Monarhije kao dio Kraljevine Dalmacije. Split je bio jedno od žarišta borbe pro-talijanskih (u početku ne pro-talijanskih) autonomaša i narodnika koji su se zalagali za čvršće veze s ostatkom Hrvatske.
Dne 28. listopada 1882. narodnici pod vodstvom Gaja Bulata su preuzeli vlast u splitskoj gradskoj općini. Prvi narodnički gradonačelnik Splita bio je Dujam Rendić-Miočević.Ipak, do kraja prvog svjetskog rata Dalmacija nije ujedinjena s ostatkom Hrvatske. Unatoč velikom lučkom prometu, izgradnja poveznice s kontinentalnom željezničkom mrežom započela je tek 1912. (i upitno je je li išlo prema Zagrebu ili prema Livnu i Banjoj Luci), ali je prekinuta zbog izbijanja prvog svjetskog rata. Pretpostavlja se da je u tom razdoblju nacionalnog buđenja nastala hrvatska domobljubna pjesma Marjane, Marjane, koja pjeva odu hrvatstvu simboliziranog kroz hrvatsku zastavu na vrhu Marjana. Simbolika tog vrha kao simbola hrvatstva zadržala se do danas i predstavljala je prkos nenarodnim režimima. S time je u svezi demonstrativni čin u Splitu od 10. travnja 1947. kad je skupina hrvatskih domoljuba članova Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (Frane Bettini, Ivica Bavčević, Nikola Pensa, Jelka Betica, Vlado Zelinak, Borica Jonić, Ruža Anić, Katica Šanić, Jakov Kirigin, Tomislav Karaman, Vjekoslav Matijević i Frano Tenta)[12] skinula zastavu s crvenom zvijezdom i izvjesila na vrhu Marjana 18 metarski hrvatski barjak-[13]
Dne 28. listopada 1882. narodnici pod vodstvom Gaja Bulata su preuzeli vlast u splitskoj gradskoj općini. Prvi narodnički gradonačelnik Splita bio je Dujam Rendić-Miočević.Ipak, do kraja prvog svjetskog rata Dalmacija nije ujedinjena s ostatkom Hrvatske. Unatoč velikom lučkom prometu, izgradnja poveznice s kontinentalnom željezničkom mrežom započela je tek 1912. (i upitno je je li išlo prema Zagrebu ili prema Livnu i Banjoj Luci), ali je prekinuta zbog izbijanja prvog svjetskog rata. Pretpostavlja se da je u tom razdoblju nacionalnog buđenja nastala hrvatska domobljubna pjesma Marjane, Marjane, koja pjeva odu hrvatstvu simboliziranog kroz hrvatsku zastavu na vrhu Marjana. Simbolika tog vrha kao simbola hrvatstva zadržala se do danas i predstavljala je prkos nenarodnim režimima. S time je u svezi demonstrativni čin u Splitu od 10. travnja 1947. kad je skupina hrvatskih domoljuba članova Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (Frane Bettini, Ivica Bavčević, Nikola Pensa, Jelka Betica, Vlado Zelinak, Borica Jonić, Ruža Anić, Katica Šanić, Jakov Kirigin, Tomislav Karaman, Vjekoslav Matijević i Frano Tenta)[12] skinula zastavu s crvenom zvijezdom i izvjesila na vrhu Marjana 18 metarski hrvatski barjak-[13]
Po svršetku prvog svjetskog rata Dalmacija ulazi u novostvorenu državu (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca), koja kasnije postajeJugoslavija). Grad od tada dijeli sudbinu Hrvatske i Hrvata u njoj.
Od tog trenutka Split je počeo intenzivno rasti, postajati sve važnije kulturno, administrativno i gospodarsko središte. Gospodarskom razvitku Splita vrlo je pridonijelo, zalaganjem tadašnjeg gradonačelnika dra Ive Tartaglie, dovršenje željezničke pruge prema Zagrebu (Ličke pruge) godine 1925.. I pripojenje Italiji Zadra, Istre i Rijeke (gradova i krajeva koji su bili većinski hrvatski) ili Trsta (koji je imao značajnu slovensku i hrvatsku zajednicu) doprinosi tome. Brojni Hrvati koji ne žele pod talijansku vlast i žele izbjeći talijaniziranje i tal. vlast, sele, prenoseći svojeglavnice i poduzeća, i u Split. Dok su mirovni pregovori bili u tijeku, postojala je mogućnost da Split padne pod talijansku vlast. Kako su se savezničke vojne vlasti izmjenjivale, tako su dolazile i talijanske. Talijanske provokacije umalo su napravile veliki problem. Naposljetku Split zahvaljujući velikom zalaganju hrvatskih političara nije pao pod Italiju. Uz prethodno navedene uvjete koji su pridonijeli rastu Splita, Split je postao i sjedište velike upravne jedinice, Primorske banovine. Tijekom 1930-ih HSS je znatno ojačao u Splitu. Uoči rata postao je dijelomBanovine Hrvatske. Pokrenuti su projekti i izrađeni planovi daljnjeg rasta Splita. HSS-ova je mreža pridonijela stabilnom rastu Splita i radila na suradnji radnika i poslodavaca. Komunisti u Splitu pribjegavali su nasilnim metodama.
Nakon što su Osovinske sile napale Kraljevinu Jugoslaviju, Jugoslavija se brzo raspala jer nitko nije htio biti u toj nasilnoj tvorevini u kojoj je bio balkanski fašizam. Oduševljeni Splićani istakli su hrvatska obilježja, osjetivši dah slobode nakon desetljeća velikosrpske hegemonije. No uskoro je uslijedio šok. Prljavim političkim trgovinama pada pod talijansku vlast Rimskim ugovorima, jer su ustaške vlasti morale platiti danak svom mentoru. Veliki dio Hrvata osjetio se izdanima. Teror talijanskomg fašističkog režima na svim poljima imao je za posljedicu veliki odaziv Splićana u pokret otpora ili odlazak na teritorij NDH. U povodu dolaska Talijana u Split i uspostave NDH, neki istaknuti čelnici HSS-a i uopće rodoljubi napustili su Split, pa su u Splitu ostali samo poneki.[14] Ponižavanja su bila svakodnevna. Usprkos tome što je bio vrlo prosaveznički, Split nije prošao bez bombardiranja. Pored osovinskih bombardiranja, Split je nažalost pretrpio i nepotrebna saveznička bombardiranja koja su za posljedicu imala velike civilne žrtve. Glad je uz to trpio zbog velike oskudice i gladi. Nakon pada Italije, NOVH dolazi na vlast u Split. Partizanska je uprava trajala petnaest dana. Potkraj rujna 1943. njemačke vojne postrojbe zauzele su grad i vratile pod vlast NDH (nakon prvih dana prije Rimskih ugovora). Mnogo mlađih Splićana povuklo se je s partizanima. Dio stanovništva pridružio se je zbjegu koji će preko Visa otploviti u Italiju, potom u El Shatt. Uz nove pritiske novih gospodara, građane su najteže pogađala svakodnevna nadlijetanja, bombardiranja i mitraljiranja anglo-američkih zrakoplova. Prvih pola godine 1944. nad Splitom i bližom okolicom bilo je 1890 naleta, 640 uzbuna i 21 bombardiranje. Poginulo je preko 450 osoba. Grad je stalno bio pod zračnom uzbunom, a građani su bili u stalnoj napetosti. Osobito su bila teška bombardiranja 3. lipnja 1944. godine. Nerazumnost bombardiranja dokazuje to što od Firula do Meja, od Bačvica do Kopilice, od Poljičke ceste do padina Marjana, malo je koja ulica ostala pošteđena. Potpuno je srušena 121 kuća, teže je oštećeno 217, a lakše 210. Ubijeno je 227 nedužnih civila. Crkva sv. Duje (Dioklecijanov mauzolej) i zvonik pravim su čudom ostali pošteđeni. U isto vrijeme, objekti koji su vojne naravi i za koje je bilo za očekivati da će biti bombardirani, nisu pogođeni: ni jedna bomba nije pogodila tvrđavu Gripe (koja dominira gradom i veoma je uočljiva!) niti neku od zgrada u kojima su se nalazili njemački vojni stožeri: Banovinu, hotel Amabasador, Jadransku banku na Rivi i t.d. Splićani, mahom prosaveznički orijentirani, bili su rastuženi i ogorčeni. Dok su Splićani proklinjali Saveznike, partizansko ilegalno glasilo NOO Splita (Glas Splita br. 11, od 8. lipnja 1944.) pisalo je kao da je iz neke druge stvarnosti, ni riječju ne osudivši nepotrebnu i sasvim promašenu savezniču akciju. U tom broju glasila pisalo je : "Savezničko bombardiranje Splita imalo je velike koristi za našu oslobodličku borbu. Okupatorske bande zahvatila je divlja panika, tako da su navrat nanos bježali iz grada. Stvorena je strahovita zbrka u čitavom vojnom i administrativnom aparatu ustaške vlasti u gradu. (...) U jednom trenutku krahirao je sav napor ustaša da u gradu stvore prilike koje bi im konvenirale za nesmetano vršenje njihove protunarodne politike..." Poslije rata, za cijelo vrijeme postojanja socijalističke Jugoslavije, sve do 1990. godine, kritičko pisanje ili govorenje o ovim anglo-američkim razaranjima Splita i ostalih dalmatinskih gradova bila je nepoželjna tema. O ovoj se tabu temi malo govorilo i samo politički podobni jugokomunistički kadrovi smjeli su o tome govoriti.[15] Dan nakon tog velikog razaranja bombardiranjem, 4. lipnja, biskup dr. Kvirin Klement Bonefačić preko apostolskog nuncija u Beču javio je papi Piju XII. da su njemački i ustaški vojnici napustili grad, te ga je zamolio neka se zauzme da bi se Split proglasio otvorenim gradom. Vijesti Radio Londona prenio je 5. lipnja dnevnik Novo doba u kojima se kaže "Napadaj je obavljen na zahtjev maršala Tita."[16] Oslobođenjem od okrutnog osovinskog režima 26. listopada 1944. nisu došla toliko priželjkivana sloboda i demokracija. Premda su mnogi Splićani s radošću dočekali svoje sugrađane koje su doživjeli kao osloboditelje, nad gradom se nadvio novi strah. Netolerantni totalitaristi iz komunističkih redova okrutno su se obračunavali s uglednim intelektualcima, a HSS-ovci su im osobito bili na meti, jer su bili prethodna demokratski izabrana vlast s većinskom potporom u Splitu. Neki su ubijeni početkom rata (Luka Čulić), a neki pred oslobođenje Splita (Vojko Krstulović), a neki su morali pobjeći (Desimir Jakaša).[14][17] U Splitu je nakon oslobođenja uspostavljeno nekoliko partizanskih logora koji su egzistirali tijekom preostalih mjeseci rata, ali i nakon Drugog svjetskog rata (1944.-1946.). Neki od tih logora su tzv. logor Gripe, Rok, te logor Firule (koji je ostao od Talijana), koje je držala OZN-a, te gdje su dovođeni brojni partizanski borci dezerteri, zarobljeni domobrani, ustaški, njemački i talijanski vojnici, te brojni civili. Postojanje tih logora bila je tabu tema za cijelo vrijeme postojanja socijalističke Jugoslavije. [18] Prema svjedočenju msgr. Ivana Bilića iz 2011., na Lovrincu (koji je onda bio kilometrima daleko od grada) se ondje nalaze tri masovne grobnice: "I kad sam povirio iza jednog brijega, a to bi bilo sjeverno od nove zgrade mrtvačnice i istočno od stare gdje je sada uprava... Vidio sam tri masovne grobnice, duge između 120 i 150 metara, široke oko četiri metra, na njima nasuto zemlje oko metar i pol. Tu su nekoć bile podzidane njive. Ondje i danas leže ostaci, moguće i do desetak tisuća ljudi koji su od listopada 1944. pa do polovice 1946. dovođeni iz cijele Dalmacije i ubijeni bez suđenja." Smaknuća građana bila su dijelom plana totalitarista iz redova Partije kojim su htjeli uništiti "klasne neprijatelje" i zastrašiti ostatak stanovništva. Stanovnici su likvidirani bez suđenja, bez ikakvih dokumenata. Lovrinačko stratište primjer je sličnih kakvih je po cijeloj Hrvatskoj, a naloge za bratoubilačka smaknuća davali su sami Hrvati.[19] Splitskim mukama ni tad nije bio kraj. Bio je očigledan sumrak građanske i kršćanske uljudbe, a početak ateističko-komunističkoga jednoumlja. Nakon brojnih fizičkih likvidacija „narodnih neprijatelja“ narodna vlast pokreće sustavnu degradaciju građanskog života uopće. Prema prokušanom sovjetskom uzoru valjalo je „rastočiti ostatke gnjile buržoazije“. Povjerljivi aktivisti rajonskih odbora obilazili su kućanstva, popisivali ukućane i tražili „višak“ stambena prostora. Uslijedila bi prisilna useljavanja ili raseljavanja. Iz zabačenih sela i manjih mjesta u grad se dovodilo probrane partizanske obitelji. Nasilnim useljavanjem priprostih, često i veoma drskih došljaka, degradirala se stoljećima stvarana uljudba gradskoga življenja. U Splitu bi se 1945, primjerice, ujutro pojavio kurir s rješenjem kojim se nekoj obitelji iz trosobna stana određuje novi smještaj u jednosobnom podrumskom stanu ili u zajednici s nekom drugom obitelji. Preseljenje se moralo obaviti još istoga dana. Uvlačenje komunistima pouzdanih došljaka u stanove građanskih obitelji budilo je opću nesigurnost. Splićani su se stalno osjećali nadziranima, a nerijetko bivali su i šikanirani. Novi sustanari ne samo da su ih prisluškivali već su potajno nadzirali tko im dolazi u posjete! Bilo je to doba kada su gotovo svaki stan, svaka zgrada ili ulica imali dežurnoga doušnika. Namećući građanima psihozu stalne prismotre, vlast im je uskratila temeljne postulate civilnoga društva: slobodu mišljena i govora. Ponižavanje građana koje su svoj imutak generacijama mukotrpno stjecali, uslijedilo bi nakon prisilne seobe. Prebačeni iz velikih stanova u sobičke, nisu imali kamo s vrijednom velikom imovinom. Da bi tobože pomogla „rasteretiti“ građane, narodna vlast otvarala je tzv. komisione radnje u kojima su se slobodno prodavali „suvišni predmeti“. Prodajnu cijenu odredio bi „provjereni“ poslovođa, a od klijenata se naplaćivao postotak za obavljenu uslugu. Bio je to još jedan od državnih trikova. Naime, kad bi se pojavio iznimno vrijedan predmet, prava umjetnina, pouzdani poslovođa po partijskoj bi dužnosti obavijestio određene drugove koji su ih po želji otkupljivali po daleko povoljnoj cijeni. Tako je počela stasati nova društvena kategorija komunista-kolekcionara. Kada bi se neki od „zaslužnih drugova“ zaželio dočepati naročito luksuzna stana ili atraktivne vile – ukoliko već nisu bili konfiscirani – te bi objekte privremeno službeno proglasili uredskim prostorijama. Poslije nekoliko mjeseci „ured“ bi iselio, a uselila bi se obitelj dotične civilne ili vojne „glavešine“ koja se često sastojala od samo nekoliko članova domaćinstva. Novostečene prostrane stambene prostore crvena je vrhuška odreda popunjavala probranim inventarima oduzetim likvidiranim ili osuđenim „narodnim neprijateljima“. Nije bilo primopredaje, niti su se „posuđeni“ predmeti popisivali. Oni su naprosto postali svojina „novih stanara“. Na taj su način jugokomunisti terorom odgajali zaplašenu, šutljivu većinu s kojom će manje-više uspješno manipulirati sljedećih četrdesetak godina. Imovina koju su mahnito zgrnuli novi partijski podobnici narasla je toliko da je već pri kraju prve petoljetke stasala kao buduća „nova klasa“ koja je po kultu osobne raskoši ubrzo daleko nadmašila nekadašnje i najimućnije predstavnike „gnjile buržoazije“.[20]
U socijalističkoj Jugoslaviji je Split zabilježio veliki porast stanovništva i veliku stopu industrijalizacije.
Početkom Domovinskog rata su velikosrpske snage jutra 15. studenog 1991. napale Split s mora, a noć uoči napada je prethodila izmjena paljbe između hrvatskih postrojba i vojarna JNA i JRM. Malo je poznato da je Split već jednom prije bio napadnut, ali u manjem obujmu. 24. rujna 1991. su torpedni čamci JRM ispalili nekoliko granata na Marjan. .
U Splitu je sjedište imala 4. gardijska brigada Hrvatske vojske "Pauci".
0 komentari:
Objavi komentar