HNK Hajduk je hrvatski nogometni klub iz Splita. Najveće je športsko društvo u Splitu i jedno od većih u Hrvatskoj. Svoje domaće utakmice igra na Gradskom stadionu u Poljudu. Kroz svoju je povijest osvojio 18 državnih prvenstava i 15 kupova, a najveći europski uspjesi su mu tri četvrtzavršnice Lige (Kupa) prvaka te po jedna poluzavršnica Kupa UEFA i Kupa pobjednika kupova.
Klub je u veljači 1911. u Pragu osnovala skupina splitskih studenata. Godine 2011. Hajduk je velikom proslavom obilježio 100 godina od osnutka.[1]
Hajduk je, uz zagrebački Dinamo, jedan od dva najpopularnija kluba u Hrvatskoj. Nogometna utakmica između ova dva velika suparnika naziva se Vječni derbi. Tradicionalno najveću podršku klub ima u Dalmaciji, ali velik broj navijača ima i u ostatkuHrvatske te u inozemstvu. Najveća navijačka skupina, osnovana 1950. godine, zove se Torcida.
Jedan je od rijetkih klubova koji nikada nisu ispali iz prve lige.
Hrvatski nogometni klub "Hajduk" osnovala je, u praškoj pivnici U Fleků, skupina splitskih studenata: Fabjan Kaliterna, Lucijan Stella, Ivan Šakić, Vjekoslav Ivanišević, a po nekima i Vladimir Šore, i to nakon što su gledali susret tamošnjih "Sparte" i "Slavije". Tada su došli na ideju da osnuju nogometni klub u svom rodnom gradu. Organizacija je bila vrlo slaba na početku, dok se u splitskom kafiću "Troccoli" nisu napisala pravila kluba, dok su za tzv. stolom mudraca predlagana imena kluba, među kojima su bili "Mosor", "Marjan", "Borac", "Uskok", "Velebit" i dr. Ime je klubu, na kraju, dao profesor splitske gimnazije Josip Barač nakon što su mu spomenuti studenti u ured utrčali naglo poput pobunjenika, tzv. hajduka. Taj je naziv bio provokativan vlastima Austro-Ugarske Monarhije, ali su domišljati osnivači "zasladili" zahtjev organima vlasti podatkom da :...vojaci koji igraju nogomet mogu puno više pretrčati pod punom ratnom spremom.
Dozvola za rad i pravila odneseni su vladi na uvid i u konačnici prihvaćena 13. veljače 1911. Nakon toga skoro su svi počeli graditi nogometno igralište na lokaciji "Kra'jeva njiva" (pokraj "stare murve") koje se prije koristilo kao vojni poligon austro-ugarske vojske. Oko kluba okupljali su se prohrvatski, puntarski građani, pristaše sjedinjenja austro-ugarske carske pokrajine Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Odatle i pridjev u nazivu "Hrvatski" i hrvatski grb kao dio hajdukovog grba. Prvi je predsjednik postao dr. Kruno Kolombatović.
Prvi protivnik bio je "Calcio Spalato", klub talijanaša koji su živjeli u Splitu, susret je odigran 11. lipnja 1911. a završio rezultatom 9:0 (6:0) za Hajduka. Ovoj utakmici prethodila je prva Hajdukova trening utakmica koja je odigrana nekih dva mjeseca prije, točnije 16. travnja 1911. Prvi pogodak za Hajduk koljenom je postigao Šime Raunig. 1911. godine, Hajduk je prvi put gostovao, i to u Zagrebu protiv nogometnog kluba "HAŠK" i izgubio 3:2. Godine 1923. Hajduk je po prvi puta igrao u ligi Kraljevine Jugoslavije, ali nije zabilježio velike rezultate. Veću reputaciju svojim prvim pravim rezultatom, klub je ostvario pobijedivši "Olympique" iz Marseillea s 3:2 u svojoj prvoj međunarodnoj utakmici. Bila je to turneja po sjevernoj Africi. Nakon tog uspjeha momčadi, u Splitu je Hajduk po prvi puta postao glavna tema razgovora, i na povratku momčadi s turneje kući dočekali su ih skoro svi stanovnici grada podno Marjana.
Godine 1924. cijela postava Hajduka osim vratara koji je imao talijansko državljanstvo (iako je bio iz hrvatskih krajeva), igrala je za reprezentaciju (Čehoslovačka 0:2), zahvaljujući velikim rezultatima zabilježenim u domaćim i međunarodnim susretima. Hajduk je postao nadahnuće mnogim umjetnicima, osobito pjevačima. Najpoznatija je skladba o Hajduku "Kraljica baluna", opereta Ive Tijardovića u čast 15-e obljetnice kluba. Godine 1927. Hajduk je osvojio svoju prvu krunu prvaka, a dvije godine kasnije drugu. Godine 1931. klub je posjetio Sjedinjene Američke Države u okviru proslave 20 godišnjice osnutka, dok je dvije godine kasnije izgrađen "Dom Hajduka". Tijekom Drugog svjetskog rata svi Hajdukovi igrači igrali su za jugoslavensku reprezentaciju (kao "Hajduk-NOVJ") protiv momčadi saveznika.
Istaknuti igrači tog doba bili su napadači Leo Lemešić i Vlado Kragić (legendarni "Kalun") koji je 1933. na utakmici s HAŠK-om (7:1) postigao svih 7 pogodaka.
Za vrijeme šestosiječanjske diktature u Kraljevini Jugoslaviji, pridjev "hrvatski" bio je prisilno zamijenjen pridjevom "jugoslavenski". Kroz talijansku okupaciju Splita, 1941. – 1943., Hajduk je odbio nastupati u tuđinskom (talijanskom) prvenstvu. Dolaskom grada Splita pod vlast NDH, stvari se nisu izmijenile. Iako su pokrenuli inicijativu za uključenje HNK Hajduka u nogometno prvenstvo NDH, kompromitiranost vlasti NDH s prijašnjom trgovinom hrvatskim ozemljem (poglavito Splitom i dalmatinskom obalom), rezultirala je odbijanjem Hajdukovih ljudi za sudjelovanje u prvenstvu NDH.
HNK Hajduk tajno je obnovio rad na Visu 7. svibnja 1944. Obnovljen je kao Hrvatski športski klub. Ova je činjenica bila dugo skrivana. To je otkrio hrvatski športski kroničar Antun Petrić, da je Hajduk obnovljen kao Hrvatski športski klub Hajduk, a ne kao "Hajduk NOVJ" [2][3] (što se u socijalističkoj Jugoslaviji prešućivalo[4]).
Mjesecima poslije Hajduk je bio HŠK, a tek nakon utakmice 13. kolovoza 1944. u Gravini, koji su igrali protiv Britanskog garnizona Ortanuova, igra pod novim imenom HŠK Hajduk - NOVJ. [3] Poslije utakmice protiv Britanskog garnizona u Traniju 10. rujna 1944., Hajduk nastupa samo pod imenom Hajduk – NOVJ, odnosno s izbačenim atributom hrvatskog, HŠK. [3] Djelujući pod tim nazivima, zajedno s igračima RNK Splita, ASK-a, šibenskog Osvita i naravno Hajduka igrao je sa savezničkim momčadima (momčadima klubova iz zemalja pod kontrolom Saveznika i savezničkim vojnim/mornaričkim momčadima) diljem slobodnih ozemlja Europe i Sredozemlja i pronosio slavu Hrvatske. Budući da su Hajdukove pobjede dovele u pitanje ugled britanskog nogometa, britansko je vrhovništvo odlučilo sastaviti reprezentaciju svoje vojske od svojih najboljih igrača. Reprezentacija britanske vojske (British Army XI) i Hajduk su se sastali 23. rujna 1944. na najposjećenijoj utakmici tijekom drugog svjetskog rata u Bariju pred oko 50 tisuća ljudi. Hajduk je izgubio 7:2. U uzvratu koji je bio u Splitu, 26. prosinca 1944. godine, Hajduk je pobijedio vojničku reprezentaciju Velike Britanije što je tada u svijetu (za Hajduka i sad) bio veliki uspjeh. Pobijedili su rezultatom 1:0.[5]. Sudionici te legendarne utakmice u Bariju i Splitu bili su:[3]
- Hajduk – NOVJ (Jugoslav National Liberation Army XI.): Petar Brkljača, Ljubomir Kokeza, Jozo Matošić (kapetan), Slavko Luštica, Dušan Bjelanović, Branko Bakotić, Ivo Alujević, Ervin Katnić, Miljenko Batinić, Frane Matošić i Ivo Radovniković
- Vojna reprezentacija Velike Britanije (British Services XI.): Renny (St. Mirren), Andy Beatty (Preston), Malpass (Fulham), Collier (Aberdeen), Stan Cullis (Wolverhampton), James Merphy (West Bromwich) Tom Finney (Preston), Bryn Jones (Arsenal), Georg Wilkins (Bredford), Jimmy Rudd (Manchester City) i Willi Strauss (Aberdeen)
Tijekom 1945. Hajduk kreće na turneju po Egiptu, Palestini, Libanonu, Siriji i Malti[6]. U svibnju 1945., na posljednjoj utakmici velike ratne turneje, general Humbolt je u imeCharlesa de Gaullea odlikovao Hajduk titulom počasnog kluba Slobodne Francuske[7].
Poslije Drugog svjetskog rata Hajduk je nastavio igrati u Jugoslavenskom prvenstvu i kupu. Godine 1946. osvojeno je Prvenstvo Hrvatske i osnovan časopis "Hajdukov Vjesnik". U sezoni 1948. – 1949. Hajduk je posjetio Australiju i tako postao prvi klub iz Jugoslavije koji je igrao na svim kontinentima. Godine 1950. klub je osvojio prvenstvo Jugoslavije bez izgubljenog susreta, što je rekord koji dosad nitko s ovih prostora nije ponovio. Iste godine, prije odlučujuće utakmice s Crvenom Zvezdom (pobjeda 2:1) osnovana je navijačka organizacija Torcida (nazvana po brazilskim navijačima), te postala prva organizirana navijačka skupina u Europi. Naredne je godine rekonstruiran stadion "Stari Plac".
Uslijedilo je doba Hajdukove premoći, ali teških zakulisnih igara nebi li se "bile" onemogućilo u osvajanju titula. Tako je u zimskoj stanki sezone 1952./53. Hajduk bio na turneji po Južnoj Americi. Prije povratka cijela je momčad dobila poziv od argentinskog predsjednika Juana Perona da mu budu gosti u njegovoj vikendici. Tito je to odobrio radi možebitnog poboljšanja međudržavnih odnosa. Nakon što su obavili posjetu zakasnili su na tada rijetke prekooceanske letove, ali umjesto odgođenih utakmica na koje nisu stigli dočekali su ih porazi od BSK-a i Spartaka iz Subotice (igrali juniori i veterani). Kasnije je Hajduk tukao Zvezdu usred Beograda s 4:1, ali su "crveno-beli" ipak izašli kao prvaci. Već sljedeće sezone ponovila se slična stvar. Ovog puta akteri su bili Vladimir Beara i Bernard Vukas koji su zakasnili na pripremu reprezentacije 30 minuta, te dobili jednomjesečnu zabranu nastupanja za klub. Bez tih bitnih igrača Hajduk je izgubio te utakmice, a Dinamo uzima prvenstvo. Sve to nagnalo je klupsku legendu Franu Matošića da uleti na zasjedanje NSJ-a i napadne ih riječima: "Imate li bar gram poštenja?". Dne 3. travnja 1955. u Zagrebu Hajduk je uspio pregaziti Dinamo sa 6:0, što je najveća pobjeda u derbiju dva najveća hrvatska kluba.
Godine 1955. velikosrpska hegemonistička narav socijalističke Jugoslavije još jednom je pokazala lice. Premda je Hajduk osvojio prvenstvo, u podlosti koju je napravio Nogometni savez Jugoslavije,Hajduk je kao prvak poslan u Srednjoeuropski kup, dok je u prvo izdanje Kupa europskih prvaka poslan beogradski Partizan.
Između 1956. i 1966. nije osvojen niti jedan trofej, iako je Hajduk igrao 3 finala kupa. Jedno vrijeme klub je životario na sredini, pa i samom dnu, ljestvice, no nikada nije ispao iz najvišeg ranga natjecanja.
U tom su razdoblju nogomet kraj stare Plinare u bilom dresu igrali Frane Matošić, Vladimir Beara, Ivo Bego i Bernard Vukas. Prvi je zabilježio čak 729 golova u 739 utakmica, što je rekord koji se sasvim sigurno neće nikada srušiti. Beara se smatra najboljim hrvatskim vratarom svih vremena, tada sigurno među svjetskom elitom, a Ivo Bego je jedno od najvećih "Hajdučkih srca" u povijesti. Zagrepčanin Bajdo Vukas, tada jedan od najboljih nogometaša svijeta, najveći je igrač Hajduka, a možda i Hrvatske u povijesti, kojemu se i danas dive svi koju su ga ikada vidjeli u živo. Ostaje upamćena njegova posljednja utakmica u Hajduku, kada se rasplakao nakon izgubljenog derbija s Dinamom u Splitu.
Već nakon 1950. godine kad je osnovana Torcida, uslijedili su događaji koji su odredili sudbinu Hajduka i Hajdukovih navijača u narednim desetljećima. Nakon legendarne utakmice Hajduk - Crvena zvezda koja je odlučena Broketinim golom, koju se smatra početkom Hajdukove Torcide, uslijedio je progon i zatvaranje hrvatska mladeži. Najgrlatiji te Torcide bili su zatvarani i izbačeni iz škola i sveučilišta, samo zato što su navijali za Hajduka i isticali svoje hrvatstvo.[8]
Od 1958. slijede događaji koji su pridonijeli odlasku Ante Žanetića, najboljeg europskog desnog halfa svog vremena. Žanetić se nije slagao s krugovima u klupskoj upravi i gradu i novodovedenim trenerom Milovanom Ćirićem (kojeg su ti isti krugovi i doveli). Ante Žanetić ga je opisao kao "velikosrbina", a krugove u klubu i gradu koji su ga doveli kao "orjunaške i udbaške"; a optužbe za pristup novog trenera idu dotle da je "Ćirić u kratko vrijeme zatrovao odnose izmedju Hajduka i Dinama, tako da je sada Zagreb neprijateljski grad, a Beograd je prijatelj Hajduka. Od tada je počeo pravi rat izmedju navijača bilih i plavih, koji nikada nije ni prestao, i pravo je čudo, kako nitko nije ni ubijen.". Zbog maltretiranjima po gradu koja su uslijedila od strane izmanipuliranih navijača a u režiji prije navedenih orjunaških krugova, [9][8] Na kraju je Žanetić emigrirao u Belgiju i potom u Australiju. Slična sudbina zadesila je jednog od najpopularnijih Hajdukovih nogometaša Branka Vidjaka, (kojemu su jugokomunisti ubili oca) kojeg UDBA-ška elita u Hajduku nije mogla podnijeti. Nakon hajke na torcidaše, ni Vidjak više nije bio poželjan. Vidjaku je život bio u pitanju, pa je bio prisiljen brzo napustiti Split i otići u Zagreb, a potom je prigodom Zagrebove turneje po Švicarskoj ondje zatražio politički azil, te je ondje ostao sve do proglašenja hrvatske neovisnosti.[8] Dodatno slabljenje Hajduka uslijedilo je 1955. godine. Ponajbolji svjetski vratar Vladimir Beara otišao je u beogradsku Crvenu zvezdu, a Geza Šenauer u OFK Beograd. Prema bilješkama Ante Žanetića, ondašnja je Hajdukova uprava bila sastavljena od samih udbaša i orjunaša, koja je kriva za Bearin odlazak, jer ga je ponižavala i vrijeđala te ga tako potjerala iz Hajduka.[8]
Zbog svih velikosrpskih, orjunaških i autonomaških podvala, iz Hajduka su otišli neki igrači (Žanetić, Vidjak, Beara, Šenauer), a nečija su imena poslije postala nepoćudna i bila su izbrisana iz svih almanaha[4] sve do osamostaljenja Hrvatske. Velikosrpski režim socijalističke Jugoslavije namijenio je Hajduku ulogu kontrapunkta zagrebačkom Dinamu kojem je jugorežim namijenio ulogu kvaziustaške Hrvatske. [4] Velikosrpski plan planiran je i sprovađan ovako: umjetno je uzgajan antagonizam između Hajduka i Dinama, između hrvatskog Sjevera i Juga, Dalmacije i Zagreba, polariziralo se hrvatsko društvo, a sve s ciljem podjele hrvatskog naroda i radi podjele i potom prisvajanja hrvatske zemlje, po koracima "u prvu ruku: vi niste Hrvatska, a u drugu, vi ste Srbija".[4] Taj je prljavi politički plan razbijen hrvatskim navijačkim jedinstvom 1990-ih.[4]
Kup je napokon osvojen 1967., a sljedeće sezone zabilježen je i prvi nastup u nekom europskom natjecanju. No, tada je odmah u prvom kolu bio bolji engleski Tottenham.
Od 1970. do 1980. godine bilo je razdoblje zlatne generacije Hajduka koja je ostvarila najbolje rezultate u povijesti kluba. Godine 1971. osvojili su naslov nakon 16 sušnih godina, i to pobjedom u Beogradu, opet, nad Partizanom s 4:3 nakon što su gubili 0:3. U to vrijeme igrali su Petar Nadoveza (koji je karijeru završio početkom tog desetljeća), vratar Ivan Katalinić (kasnije uspješan trener momčadi), Dragan Holcer, Jurica Jerković, Luka Peruzović, Vilson Džoni, Brane Oblak, Dražen Mužinić, Ivica Šurjak, Ivan Buljan, Slaviša Žungul, a nadolazeće zvijezde su bili braća Zoran i Zlatko Vujović i drugi. Istaknuo se i svjetski poznati trenerTomislav Ivić koji je osvojio 3 prvenstva i 4 kupa, prezentiravši izuzetno lijep nogomet. Prema tvrdnjama samog trenera, Hajduk je već tada prakticirao igru s dešnjakom kao lijevim krilom i ljevakom kao desnim, ono što danas radi trenutni europski prvak Barcelona, a predsjednik je bio čuveni Tito Kirigin, koji se smatra najvećim predsjednikom Hajduka svih vremena. Uz velike uspjehe u domaćim natjecanjima (9 trofeja u 10 godina), u međunarodnim natjecanjima zabilježeno je polufinale Kupa pobjednika kupova sezone 1972./73. kada ga je izbacio engleski Leeds United, a iz 1980. pamti se "mitski" susret s njemačkim HSV-om, kada je nakon sjajne Hajdukove utakmice na Poljudu, HSV (tada jedna od najboljih momčadi Europe) prošao dalje zahvaljujući golu u gostima. Bilježi se i 5 uzastopnih kupova, od 1972. do 1977. Godine 1976. kad je Partizanuz pomoć suca Maksimovića osvojio naslov, Hajduk mu je nanio najveći domaći poraz od čak 6:1.[10]
Godine 1979. Hajduk se preselio na novi stadion Poljud, tada jedno od najljepših sportskih zdanja u svijetu. Posljednji gol na "starom placu" postigao je Mišo Krstičević. Ipak, prema rezultatima u 80-ima pričalo se o svojevrsnoj ukletosti Poljudske ljepotice.
'80-te su ponudile manje uspjeha u državi (niti jedan naslov prvaka), iako se smatra da je Hajduk do uključujući sezonu 1985./86. trebao osvojiti barem dva naslova prvaka. Svojevremeno je hrvatski emigrantski tisak, ali i domaći hrvatski tisak, doduše pomno biranim riječima, govorio o čudnim ishodima utakmica Hajdukovih suparnika za naslov prvaka, u kojima su oni pojedina gostovanja prolazili bez problema.
Štaviše, protiv Hajduka na tim terenima se igralo po filozofiji "lomi mu nogu!" (doslovni slučaj divljačkih startova, pri kojima je slomljena noga Blažu Sliškoviću na utakmici protiv OFK Beograda te kasnije Nenadu Gračanu protiv Rijeke, u njegovoj trećoj utakmici za Hajduka!).
Od europskih natjecanja pamte se polufinale Kupa UEFA 1984. kada je opet koban bio engleski klub, i to stari znanac Tottenham, te četvrtfinale istog natjecanja 2 godine kasnije. Uspjesi van zemlje nadoknadili su neuspjehe kod kuće, a tijekom tog desetljeća Hajduk je pobjeđivao momčadi poput Valencie, Bordeauxa,Metza, VfB Stuttgarta, Torina, Marseilla i Manchester Uniteda (čiji je poraz u prijateljskoj utakmici na Poljudu jedan od najvećih gostujućih u povijesti tog engleskog velikana). Istaknuti igrači '80-tih bili su Blaž Slišković, popularni "Baka", Zoran Vulić, Aljoša Asanović, te Ivan Gudelj koji je zbog bolesti prisilno prekinuo vrlo obećavajuću karijeru.
Dne 8. svibnja 1991. Hajduk je osvojio posljednji jugoslavenski kup, pobijedivši, kao autsajder, usred Beograda, tadašnjeg europskog prvaka Crvenu zvezdu s 1:0. Gol je postigaoAlen Bokšić, a time je Hajduku zauvijek pripao Titov pehar. Težina ovog uspjeha je u tome što je te sezone Hajduk u jesenjem dijelu prvenstva bio na posljednjem mjestu, što je i u najlošijim sezonama bilo nepojmljivo za klubove "velike četvorice", dok je Zvezda te sezone bila nadmoćna u prvenstvu, a iste sezone je bila i pobjednik Kupa prvaka.
U prve četiri godine HNL-a Hajduk postaje daleko uspješniji od rivala iz Zagreba osvojivši 3 naslova prvaka, isto tako zabilježivši i nastup u četvrtfinalu Lige prvaka.
Međutim, koliko je momčad bila odlično složena, toliko je klub bio financijski loše vođen, te mu u to vrijeme biva blokiran račun, što je do danas ogroman uteg
Narednih 5 godina Hajduk je proveo u sjeni bogatijeg i politički privilegiranijeg rivala iz Zagreba, a do Lige prvaka se više nije došlo. Od Lige prvaka do kupa 2000. nije osvojen niti jedan trofej.
Nakon neuspjeha na domaćoj i međunarodnoj sceni navijači su počeli tražiti smjenu uprave, te je kružila i priča o mogućoj privatizaciji kluba, koja se tada ipak nije dogodila. Dok je Croatija osvajala naslove Hajduk je imao problema i s registriranjem igrača za HNL. Nezadovoljstvo navijača je bilo sve veće, toliko da su upadali u prostorije kluba. Kasnije na mjesto predsjednika, isprva samo na 6 mjeseci, dolazi ravnatelj splitske Lučke uprave Branko Grgić.
Dinamo (vraćeno ime) nije više imao toliko podršku kao prije pa se očekivala znatno ravnopravnija borba dvaju klubova. U Europi, međutim, Hajduk nije bio toliko uspješan. Osim prolazaka protiv uglavnom slabijih momčadi ispadalo se od prve malo jače prepreke poput Wisle, Fulhama i Mallorce. Ipak, 2001. je prekinut Croatijin niz i bili su opet prvaci, dok u siječnju naredne godine na valu optimizma Grgić obečava 3 naslova u 5 godina. No, glavna i najteža prepreka takvom podvigu bilo je spomenuto financijsko stanje kluba koje je nekoliko puta dovelo klub do provalije stečaja i potpunog raspada.
Pred sezonu 2003./04. sportskim direktorom postaje Igor Štimac, koji uz obećanje naslova, kupa i Lige prvaka, prodaje par bitnih igrača i doveo one koji nisu puno pomogli. Struka se branila izjavama kako zbog pomankanja novca moraju improvizirati nebi li nekako održali klub na nogama. U prvenstvu su ipak osvojena 2 naslova (za sada i posljednja), no, s igrom i konkurencijom koja nikog nije oduševila, dok je u Europi prejak postao i irski amaterski klub. U siječnju 2005. doveden je kapetan i ikona Dinama,Niko Kranjčar, a na kraju te sezone i veliki Dinamov trener Miroslav "Ćiro" Blažević.
Velikim najavama ušlo se u sezonu koja je bolno razotkrila sve mane neplanskog vođenja kluba. Hajduk je završio jedva peti bez Europe naredne godine, uz rotaciju ogromnog broja igrača sumnjive kvalitete. Promijenjena su 3 trenera, a Štimac je napustio mjesto sportskog direktora. Nakon sezone klub je napustilo 19 igrača, a trener Bonačić odlučio otići par dana prije početka ljetnih priprema. Vraćen je Vulić, te je dovedeno nekoliko iskusnih igrača. Grgić je pričao o sezoni "bez imperativa po naslov" u kojoj se treba tek uigrati za sljedeću u kojoj se juriša na naslov prvaka i veliki proboj u europskim natjecanjima. Jesenski je dio bio najuspješniji dotad, no par derbija na Maksimiru grubo spuštaju sav optimizam "Majstora s mora" i klub se opet vraća u apatiju. Iznova se mijenja velik broj igrača i trenera, plan za sljedeću sezonu opet je drugačiji, a još je jedna opet proglašena neuspješnom. U upravu su pompozno dovedene bivše igračke zvijezde poput Alena Bokšića i Ivice Šurjaka koji su trebali biti jamac bolje budućnosti.
Slijedi rasprodaja igrača na Maksimiru, te kupnja velikih zvijezda poput Tudora i Cernata na Poljudu. Nije bilo nikakve uigrane momčadi od prošle sezone, ali se i u ovu ušlo krajnje optimistički. Naravno, ni ovaj optimizam nije dugo trajao. Potpuno promijenjena momčad nije se uspjela brzo uigrati za što je okrivljen trener Pudar te je između dvije utakmice sa Sampdorijom dobio otkaz. Takvo vođenje kluba dovelo je do ponavljanja loših rezultata koji su prouzrokovali konačni pad Branka Grgića 23. rujna 2007.
Nekdašnji je hrvatski i europski klupski velikan ostavljen u mulju besparice, lošeg igračkog kadra, zanemarene i nikad lošije vođene omladinske škole, menađerskih uplitanja u momčad i nesposobne struke, bez ikakvog plana za budućnost, te miljama daleko iza Dinama. Kao novo rješenje, čak 4 mjeseca poslije Grgića dolazi bivši košarkaš Željko Jerkov koji ja kao predsjednik izdržao tek 44 dana. Nakon njegova odlaska klubu je dopušteno preoblikovanje u dioničko društvo, koje bi trebalo završiti krajem godine. Nakon 2 godine Hajduk je opet peti u prvenstvu, ali preko (izgubljenog) finala kupa ipak ima plasman u Europu naredne sezone.
14. lipnja za novog je predsjednika izabran dotadašnji klupski odvjetnik Mate Peroš. Još je jednom promjenjen cijeli stručni stožer, ali se ovog puta predsjednik nije poslužio otkazima nakon prve krize rezultata što prouzrokuje prvu pobjedu na Maksimiru (2:0) nakon 5 i pol godina, te prvu s više od 1 razlike nakon punih 48, što je i zasad zadnja pobjeda na protiv Dinama. Nakon pobjede u derbiju na prepunom Poljudu (2:0) Hajduk se popeo na prvo mjesto gdje se zadržao do travnja i poraza s Osijekom. Hajduk je u toj sezoni osvojio 2. mjesto iza Dinama.
6. kolovoza 2009. godine dogodilo se rasulo u klubu. Trener Ivica Kalinić je tokom utakmice sa Žilinom bio odvezen u bolnicu. Poslije utakmice Peroš je podnio ostavku, a umjesto njega se na mjestu predsjednika našao Joško Svaguša. 31. listopada odigran je derbi s najmanjim brojem gledatelja i u toj utakmici Hajduk je pobijedio Dinamo (2:1). Razlog te najmanje posjećenosti na derbiju je u tome što ga je Torcida bojkotirala i nakon mihomoda gradom odgledala taj derbi na Starom placu. Torcida je tražila kodeks koji je usvojen31. kolovoza 2010. 12. veljače Stanko Poklepović je postao novi trener Hajduka, što je rezultiralo bolju igru, jedan trofej i izlazak u Europu. Hajduk je osvojio kup nakon 9 godina i prvi trofej nakon 5 godina pobjedom protiv Šibenika (2:1 na Poljudu, 2:0 na Šubićevcu u Šibeniku).
Hajduk se plasirao u Europsku ligu preko rumunjskih protivnika (3. pretkolo protiv Dinama iz Bukurešta 1:3 u Bukureštu, 3:0 na Poljudu, play-off protiv Uniree iz Urzicenija 4:1 na Poljudu, 1:1 u Bukureštu), ali u skupini upisao samo jednu pobjedu protiv Anderlechta na Poljudu (1:0). Nakon ispadanja iz kupa protiv Istre 1961 (0:1 nakon produžetaka) Poklepović je smijenjen s mjesta trenera. 20. prosinca Svaguša otišao s mjesta predsjednika, a njegovo mjesto privremeno je preuzeo Josip Grbić. Hajduk je proslavio 100-ti rođendan tako što je u ponoć između 12. i 13. veljače 2011. Torcida upalila bengalke i signalne rakete na nebu, cijeli Split bio ukrašen u bijelu boju i na utakmici sa Slaviom iz Praga Torcida raširila koreografiju preko cijelog Poljuda. 26. travnja Hrvoje Maleš je preuzeo funkciju predsjednika Hajduka.
27. svibnja na kormilo Hajduka došao je slavni bugarski nogometaš Krasimir Balakov. 23. srpnja Hajduk je dočekao slavnu Barcelonu (0:0). 23. ožujka 2012. kada je Balakov preuzeo Kaiserslautern mjesto trenera preuzeo Mišo Krstičević. Hajduk je u juniorskoj i kadetskoj konkurenciji osvojio titulu prvaka Hrvatske u sezoni 2011./12.. Hajduk se podmladio, ali je pobijedio slavni milanski Inter na San Siru (2:0). Hajduk je bio pred stečajem jer je grad Split 12. listopada odbio jamstvo kredita, ali je uz pomoć Torcide tri dana kasnije bio ponuđen. Hajduk je bio mnogo puta suspendiran, ali to nije omjelo da igra utakmice HNL-a. 29. travnja 2013. godine za novog trenera Bijelih postavljen je proslavljeni nogometaš Hajduka i Juventusa Igor Tudor,[11] koji je doveo Hajduk do naslova kupa nakon pobjede nad Lokomotivom (2:1 na Poljudu, 3:3 na Maksimiru u Zagrebu).
U sezoni 2013./14. Hajduk je bio u borbi je za titulu s Dinamom do 27. kola, te je u dva navrata (na početku prvenstva i krajem listopada/početkom studenog) bio prvoplasirani na tablici. Najteži poraz u derbijima s Dinamom pretrpio je 4. prosinca 2013. na Maksimiru u četvrtfinalu kupa (0:5).[12] Hajdukova igra u toj sezoni nekad je oduševila navijače, nekada ne. Od 9. do 26. kola Hajduk je nanizao 18 utakmica bez poraza, što je bilo u posljednjih nekoliko sezona nezamislivo. U razdobljima u kojima su igrači Hajduka oduševljavali publiku, igru je oslikavala Torcida skandiranjem "Ovo je Hajduk!" na utakmici sa Slaven Belupom 2. ožujka 2014. (pobjedio 3:0 na lošem terenu, što je zadnja pobjeda u nizu od 4 pobjede). Najteži poraz s Dinamom na Poljudu od 1987. (ligaški, od 2001. na službenim utakmicama) je doživio 22. ožujka u 27. kolu s 0:2. Hajduk je na početku, na sredini i na početku proljeća igrao odlično no klasičan pad na kraju je pokvario sliku sezone. Nakon prekinutog derbija od strane navijača (0:1; 0:3 služ. rezultat.), Hajduk je tu sezonu završio na 3. poziciji iza Rijeke.
U ljeto 2014. godine Mario Pašalić je otišao u Chelsea. Na početku sezone 2014./15. Hajduk je stigao do zadnjeg pretkola (play-offa) Europske lige nakon što je prošao irskiDundalk u drugom (2:0, 1:2) i kazakstanski Šahter iz Karagande u trećem pretkolu (2:4, 3:0) da bi na kraju bio eliminiran od Dnjipra iz Dnjipropetrovska (1:2, 0:0). Igor Tudor 4. veljače 2015. podnosi ostavku na mjesto trenera Hajduka, privremeno ga je zamijenio Hari Vukas, a nakon dva tjedna zatezanja oko dolaska ili nedolaska Edoarda Reje, 19. veljače za novog-starog trenera je postavljen Stanko Poklepović, uslijed čega je Hajduk došao u jednu od najvećih kriza u povijesti, jer je ostvario samo 2 pobjede i 2 remija, a zabilježio čak 6 poraza u tih 10 utakmica (od čega niz od 4 uzastopna poraza). Ta kriza je Poklepovića koštala trenerske klupe, jer je 13. travnja bio smijenjen, a njegovo mjesto je preuzeo sportski direktor Goran Vučević. Međutim, ni on se nije dugo zadržao, jer je 10 dana poslije, nakon eliminacije u polufinalu kupa od Splita, bio razriješen s dužnosti trenera, a 24. travnja na klupu je ponovno sjeo Hari Vukas. Ali, nakon svih tih muka Hajduk je ipak izborio izlazak u Europu nakon pobjede nad Zagrebom u pretposljednjem kolu.
30. svibnja, dan nakon zadnje utakmice u sezoni 2014./15., za novog trenera je izabran Damir Burić - Šolta.
Hajduk je svoju prvu utakmicu odigrao u dresu s kombiniranim crveno-bijelim okomitim prugama što je simboliziralo boje hrvatskog grba. Tadašnje austrijsko poglavarstvo grada nije htjelo da se na bilo koji način manifestira hrvatstvo Splita pa nije dozvolilo da boja novonastalog kluba bude hrvatska trobojnica. Kad je zabranjena trobojnica, krenulo se s crvenom (Hrvatska) i modrom bojom (more) i preko njih bijelim slovima napisali Hajduk.
Nakon toga na dresu prevladava bijela boja, a glavni se dres sastoji od bijele majice, plavih hlača i plavih čarapa, kombinacije koja simbolizira bijelo jedro na plavom moru. Bijela boja je postala simbolom kluba i zbog nje je momčad Hajduka ima popularni nadimak 'bili'. Pričuvni dres se sastoji od crveno-plave majice s okomitim ili vodoravnim prugama (nekad užim, nekad širim), plavih hlača i plavih čarapa, a simbolizira boje iz hrvatske zastave. Jedno se vrijeme za glavni dres spominjala mornarska kombinacija, s vodoravnim bijelo plavim prugama, no, taj je dres tek 2 puta nosio vratar Pletikosa.
Treći dres je bio problematičan u izboru. Dok UEFA nije uvela obveznu prijavu trećeg dresa, nije bio ni postojao. Jedan od mogućih je bila okomito prugasta bijelo-crvena majica kao na prvoj utakmici. Međutim, zbog činjenice da je ovakav dres sličio na dresove nekih drugih klubova (Crvena zvezda), koji su imali negativnu simboliku, do toga nije došlo.
Hajdukov grb je hrvatska šahovnica u krugu, obrubljena plavom vrpcom, s na svakoj strani po 2 okomite crte. Iznad šahovnice je natpis Hajduk, a ispod Split. Šahovnica se sastoji od 25 crveno bijelih polja koja su iste širine kao i plava vrpca.
O značenju okomitih crta klub se još nikad nije službeno izjasnio. Prema jednoj verziji one predstavljaju osnivače kluba Stellu, Kaliternu, Šakića i Ivaniševića. Druge tvrdnje su da se radi o znakovima jednakosti koji povezuju grad Split s Hajdukom, ili da su to zapravo navodnici imenu Hajduk, s obzirom da su se u to vrijeme, po pravopisu, imena svih udruga i organizacija morala pisati pod navodnicima.
- Grb je 1911. osmislio Vjekoslav Ivanišević, a najstarija sestra Fabijana i Luke Kaliterne, Ana Kaliterna, je odnijela taj crtež u samostan gdje su časne sestre ručno izvezle 20-30 komada. Grb se prvi puta u javnosti pojavio 1926. godine prilikom izvedbe Tijardovićeve operete 'Kraljica baluna' kao dio scenografije. Hajduk je 30 godina igrao bez grba na dresu i prvi put ga je postavio 1941. kada je stavljena izvorna verzija. Nakon toga odigrao je utakmicu u Bariju 1944. s crvenom zvijezdom u sredini igrajući pod drugim imenom i od tada je izbačena šahovnica. Nakon toga godinama na dresu stoji samo crvena petokraka kao simbol slobode sve do 1990. godine, kada u posljednjem prvenstvu Jugoslavije klub nastupa sa starim grbom, s hrvatskom šahovnicom, koja se održala do danas. U međuvremenu se javlja i druga inačica, s hrvatskom šahovnicom, ali uz zvijezdu petokraku u gornjem dijelu grba, na spoju vijenaca.Zajedno s petokrakom promijenjene su crte sa strane, te umjesto njih postavljena godina osnutka kluba - 1911, što se dugo zadržalo te često bilo predmet zabune, pa tako i danas igrači igraju noseći grb s crtama, dok je na istočnoj tribini stadiona obojenim klupama napravljen grb s brojkama 19 i 11.
HNK Hajduk igra svoje utakmice na Gradskom stadionu na Poljudu od 1979.Od 1911. do 1979. utakmice je igrao na igralištu zvanom "Kod stare Plinare", gdje danas igra RK Nada. Teren se izvorno zvao "Kraljeva njiva". Otkako je preselio na Poljud, staro igralište se u govoru u Splitu naziva "Stari Plac" ili "Staro Hajdukovo". Stadion se nalazio kraj rodilišta čime je praktično svakom novom Splićaninu to bio prvi vanjski objekt koji je ugledao. Na sjevernoj tribini stadiona nalazila se navijačka skupina Torcida, na njemu je odigrano 3148 utakmica, palo 9542 golova i osvojeno 11 prvenstava i 6 kupova.Hajdukova organizirana navijačka skupina se zove Torcida, ime koje je uzela po svojim južnoameričkim uzorima.Torcida se prvi put okupila na ključnoj utakmici prvenstva protiv "Crvene zvezde" u pretposljednjem kolu, 29. listopada 1950.20.000 navijača nosilo je "bile" do preokreta i pobjede 2:1, koja im je donijela prvi naslov prvaka nakon 2. svjetskog rata, ostvaren bez ijednog poraza.Klub ima veliku navijačku bazu širom Hrvatske, a izrazito snažnu bazu ima na hrvatskom priobalju od Savudrijske vale do Prevlake, te su tradicionalno jaki u Dalmaciji. Čak i u ostatku bivše SFRJ, klub je svugdje imao navijača, među svim narodnim i vjerskim zajednicama, kao nijedan drugi klub na području bivše SFRJ. Kao zanimljivost, važno je napomenuti spomenuti izrazito veliku omiljenost Hajduka među Albancima u SFRJ, posebno na Kosovu, gdje se sklonost Hajduku može usporediti s onom u Dalmaciji.Zanimljivost su bili i Hajdukovi povjerenici diljem bivše države koji su organizirali klubove navijača. Poznat je slučaj fotografa Rize Šurle, ulcinjskog crnca, maskote grada Ulcinja, vatrenog navijača splitskog Hajduka [13] koji je bio "crni povjerenik 'bijelih'". Zabilježeno je da je zahvaljujući njegovom radu ulcinjski Hajdukov klub navijača imao neusporedivo veći broj od svih drugih klubova navijača u Ulcinju.
0 komentari:
Objavi komentar