U 1. vijeku nove ere Rimljani su osvojili područje Banja Luke, koje je tada bilo naseljeno uglavnom pripadnicima mezejskih Ilira. Ovo područje je u potpunosti bilo u sastavu rimske privincije Ilirikum, a današnji grad Banja Luka bio je smješten na putnom pravcu koji je vodio od Dalmacije do Panonije, odnosno od Salone do današnje Bosanske Gradiške. Današnja tvrđava Kastel u centru grada u to vrijeme koristila se kao rimska vojna utvrda.
Slaveni su naselili Balkan i područje današnje Banje Luke u 6. i 7. vijeku, a u ovo doba, iz kojeg generalno postoji veoma malo pisanih tragova, sagrađeno je nekoliko tvrđava u dolini rijeke Vrbas. Najranije slavensko naselje zvalo se također Vrbas, koje se prvi put spominje 1320. Banja Luku kao naseljeno mjesto pod ovim imenom prvi put pominje 1494. godine hrvatsko-ugarski kralj Vladislav. Samo ime znači "Banova livada", a potječe od riječi "ban" i "luka", (što je značilo područje blizu vode). Ne zna se o kojem se banu i livadi radi.
Bosanski franjevci naselili su područje Banje Luke još u 14. vijeku, te su u naselju Petričevac, nedaleko od centra grada, 1378.izgradili i prvi franjevački samostan u ovom dijelu Bosne.
Vrbaški Grad ili Banjalučka tvrđava se nalazila na uzvisini iznad Gornjeg Šehera, na lijevoj obali Vrbasa. Prema Hamdiji Kreševljakoviću, kao grad se po prvi put spominje 1494. godine, kao grad u onovremenoj Jajačkoj Banovini, poslije Jajca, najvažniji i najtvrđi grad u dolini Vrbasa.[1][2]
Skupa sa Jajcem, banjalučka utvrda se najduže žestoko opirala osmanlijskom nadiranju. Uspjele su ga osvojiti tek koncem 1527. ili prvih dana 1528, nakon prodora dolinom Vrbanje i pada utvrde Kotor (1519), kao centra Župe Vrbanja. U jednoj ispravi kraljaVladislava II Jagelovića, od 6. februara 1494., kao kaštelan Banja Luke, se spominje Juraj Mikulasić, što se vjerovatno odnosi nastarorimsku utvrdu Kastel.
Pod gradom bila je varoš s jednim katoličkim samostanom. Za vrijeme turskog pustošenja 1494. i 1495. Stanovništvo je dobijalu pomoć od kralja. Od 1519., Banja Luka se spominje zajedno s gradovima Vrbasom i Zvečajem (Banya Lwka, Zweczay cum castro Verbaz). U vrijeme Kreševljakovića ostaci grada Banje Luke su se vidjeli na brežuljku iznad lijeve obale Vrbasa u Gornjem Šeheru.
U svom ratnom pohodu na zapadnu Bosnu, Gazi Husrev-beg je 1520-ih brzo napredovao, osvojivši Kotor (1521.), (vjerovatno) Zvečaj, Greben, Sokol, Jezero, Vinac, Vrbaški Grad, Livač, Karmatin, Bočac, Udbinu, Vranu, Modruč i Požegu.
Tokom turske vladavine u Banjaluci su bila jedno vrijeme (17. stoljeće) dva grada, tj. dvije tvrđav. Jedna je bila u Gornjem, a druga u Donjem Šeheru. Ta dva grada spominju i A. Georgiceo (1626.), Hadži Kalfa (oko 1650.), biskup Maravić (1655.) i Evlija Čelebija 1660. godine.
Gornji Šeher je onaj dio današnje Banje Luke, koji je postojao prije turske okupacije i, kako je već rečeno, sastojao se od grada i varoši. Turski izvori ga navode kao Eski Banja Luka (Stara Banja Luka). Prema njima, bilo je vidjelo se ponešto ostataka ovoga grada na lijevoj obali Vrbasa iznad mosta preko potoka Sutrulije. Prema Evliji Čelebiji, taj grad se spuštao do Vrbasa, a nakon toga su nađeni tragovi zida baš do obale te rijeke. Taj grad i Podgrađe spominje i Sofi Mehmed-pašina zakladnica, koja je napisana 1554. Hadži Kalfa zove ga Gornji Grad, razlikujući ga od Donjeg Šehera, pri čemu naglašava da je uzet od nevjernika. Tada je taj grad bio samostalan i imao svoju posadu i svoga dizdara. Ne zna se kada je napušten, ali se pretopstavlja je to moglo biti poslije 1688. Smatra se pouzdanom činjenicom da nije postojao prilikom prodora princa Hildburghausena 1737. godine.
Neki historičari su ovaj grad u današnjem Gornjem Šeheru poistovjećivali s Vrbaškim Gradom (Verbaz, Orbasz, Urbaz, Vrbaz, Wrbaz).
Kako se od 1518. godine posebno spominje grad Banja Luka, a napose grad Vrbas, jasno je da su to bila dva grada. Vjerovatno je je da je još prije turske okupacije na teritoriju današnjeg Gornjeg Šehera bio grad i pod njim varoš i da se oboje zvalo Banja Luka. U tom slučaju, ostaje otvoreno pitanje gdje je onda bio grad Vrbas ili su Vrbas i Vrbaški Grad ustvari dva naziva za istu tvrđavu.
Donji Šeher osnovao je Ferhat-paša Sokolović, kada je izgradio džamiju koja je poznata kao Ferhadija, zadužbine i druge objekte. Grad u Donjem Šeheru sagrađen je tik uz lijevu obalu Vrbasa i zvaše se Novi Grad. Ovaj je grad je i pedeetih godina prošlog stoljeća bio u dobrom stanju. Na mjestu ovoga grada, 1587. Bila je je tophana (arsenal), koju je osnovao Ferhat-paša. Ona je zatim, za vladavine sultana Mehmeda III (1595.-1603.), pretvorena u grad, a, po onovremenom običaju, džamija u tvrđavi je nosila ime istog sultana.
To je vidljivo iz jedne isprave kojom se u toj džamiji postavlja imam, 1739. Grad se zvao Kal'ai-džedid (Novi Grad). Za njega se zna da je popravljan 1639., 1714., 1737. ili 1738.,1809. i 1868. Prilikom posljednih od ovih popravki, podignuta je i ona topnička kasarna. Zabilježeno je da se 1838. nalazio na popisu gradova kojima nisu potrebne popravke. Prema Kreševljakoviću, jedan od prethodnih istraživača (A. Georgiceo) je naveo da su u Banjoj Luci postojala dva grada, međusobno udaljena 4 milje, što je gorovo i pogodio, dok je Evlija Ćelebija procjenio da su udaljeni "više od dva koraka", vjerovatno u smislu reći da su veoma blizu. I ovaj je grad bio samostalan, jer je imao svoga dizdara. Od druge polovine 17. stoljeća Banja Luka je sijedište kapetanije. Zapovjednik topčija (topčaga), 1719. je bio Mustafa Alajbeg Svetačković. Banju Luku su 1688., nakratko bili zauzeli "carevci" (Austrijanci). Od jula do 4. avgusta Grad je opsjedao je general Hildburghausen i znatno ga oštetio, ali ga nije mogao zauzeti. Tog 4. augusta doživjeli su "žestoki poraz" i okanili se Bosne. Pored ostalog, u brzom uzmicanju, na bojištu su ostavili 12 topova i tri havana. Prema Kreševljakoviću, prethodni nonimni opis Bosne, koji je nastao oko 1785., navodi da u gradu ima 50 velikih topova.
U doba Evlije Čelebije, pred ovim gradom se nalazio stajao top od "30 pedalja". Po Jukiću, oko 1850, tu je bilo 25 velikih topova, dok su, prema službenom popisu iz 1833., u gradu su bila 23 topa, među kojima i onaj tradicionalni top haberdar. U ovom je gradu bilo 9 tabija, koje su postojale i do Kreševljakovićevog doba.[3][4]
Prethodni podaci se odnosw na današnji grad u Donjem Šeheru, ali se tražio odgovor na pitanje, gdje je bio grad Vrbas, središte Vrbaske županije, koja se sterala s obje strane rijeke Vrbasa.
Kada je rijeć o gradu imenovanom kao Vrbas, zna se da je 1527., nakon pada Jajca, zapovjednik Vrbaskog Grada Andrija Radatović, uvidjevši da se ne može obraniti odOsmanlija, zapalio tvrdi grad i varoš i sramotno pobjegao. O mjestu gdje je ovaj grad nalazio ima više pretpostavki, jer se njegova lokacija nije mogla pouzdano odrediti. Nije isključena mogućnost grad Vrbas ležao na teritoriju današnjeg Donjeg Šehera i da su njegovom izgradnjom nestali tragovi starog grada Vrbas, koji se u poznatom tursko-ugarskom ugovoru iz 1519. godine pominje posebno, kao i Banja Luka (današnji Gornji Šeher).i na kraće vrijeme Banju *Napomena: Podaci o sudbini ostataka opisanih utvrda, nakon druge polovine prošlog vijeka, nedostupni su. Vrbaški grad i stare utvrde u Banjaluci nisu, izgleda, dostojni pažne nadležnih lokalnih i državnih organa pa ih i nema na popisma zaštićenih ostataka historijskih spomenika kulture.[5]
Osmanlijska vojska pod vodstvom Gazi Husrev-bega osvaja Banju Luku 1521. Grad se time počeo razvijati već 1528. izgradnjom naseljaGornji Šeher. Banja Luka je kao grad vrlo brzo rasla i 1533. postaje glavni grad Bosanskog sandžaka (kasnije Bosanskog pašaluka). Glavni graditelj Banje Luke bez sumnje je bio Ferhat-paša Sokolović, bliski rođak Mehmed-paše Sokolovića, jednog od najznačajnijih bosanskih velikana i jednog od najutjecajnijih ljudi tog doba u cijelom Osmanlijskom carstvu. Najvažniji doprinos Ferhat-paše Banjoj Luci bila je džamija Ferhadija, s kojom je također utemeljena prvobitna vodovodna infrastruktura Banje Luke koja je služila njenom bržem urbanom razvitku. Novac za konstrukciju džamije dobijen je od kapare za zarobljenog austrijskog komandira, a iznosio je 30.000 dukata. Drugi važan objekat izgrađen nedugo nakon Ferhadije jest džamija Arnaudija, napravljena na drugom kraju ulice u odnosu na Ferhadiju. Između ove dvije monumentalne gradske džamije gradska uprava forsirala je trgovinu i podizanje zanatskih dućana, koji su u to vrijeme stimulirali ekonomski razvoj grada. Iz ovog vremena potječe i gradnja Banjalučke sahat-kule, koja je izgrađena nedaleko od Ferhadije, čime se ovaj dio grada nedaleko od Kastela zaokružuje kao posebna historijsko-urbana cjelina, danas poznata pod imenom Stari grad Banje Luke.
Srpske pravoslavne crkve prvobitno su se uglavnom gradile na područjima koja se danas smatraju okolinom Banje Luke, a njihova povećana gradnja počinje sredinom 19. vijeka sa dolaskom pravoslavnih Srba iz Hercegovine. U istom periodu na širem prostoru grada naseljavaju se i Sefardski Jevreji, te katolički red trapisti, koji su znatno doprinijeli ranom industrijskom razvoju grada izgradnjom velikog mlina, pivare, ciglane, fabrike vunenih tkanina, pilane i hidroelektrane.
Kako je utjecaj Osmanlijskog carstva opadao, a samo Carstvo doživljavalo mnoge gubitke i nazadovanje u Evropi, Banja Luka je, kao i najveći dio bosanskih graničnih mjesta, sve više postajala tek tačka odbrane osmanlijske teritorije. Zbog toga je 1639. centar Bosanskog pašaluka premješten u Sarajevo. 1688. godine austrijske trupe prodrle su do Banje Luke i poharale centar grada. Gotovo pola vijeka kasnije, 1737, na novi napad austrijske vojske Banjalučani su bili više nego odlično pripremljeni, pokazavši zapravo kako su i bez osmanlijske podrške u stanju organizirati otpor i preuzeti odgovornost da odbrane grad od napada osvajača. Impresivna pobjeda u Banjalučkom boju danas se u bosanskohercegovačkoj historiografiji ubraja među najsvjetlije primjere bosanske snage i državotvornosti. Mračni dio banjalučke historije odvio se kroz veći dio 17. vijeka, kad su gradom harali česti požari i zarazne bolesti, poput kuge, donošene s druge strane granice.
Modernizacija Banje Luke počela je nedugo prije pada Osmanlijskog carstva, odnosno dolaska Austro-Ugarske na područje Bosne i Hercegovine 1878. Prva telegrafska linija uspostavljena je 1866, a 1873. otvorena je i pruga od Banje Luke do Dobrljina. Austrougarska vojska ulazi u Banju Luku sa sjevera, ali ne nailazi na veliki otpor lokalnog muslimanskog stanovništva kao u nekim drugim mjestima Bosne i Hercegovine (Sarajevo, Cazin, Livno). U desetljećima koja su slijedila Banja Luka je postala važan industrijski, privredni i kulturni centar Bosanske krajine. Do 1895. grad je već imao gimnaziju, bolnicu, fabriku duhana, željezničku vezu sa Bečom i Budimpeštom, a hroničari bilježe i 13.566 stanovnika (oko trećinu broja stanovnika Sarajeva). Grad se ubrzano izgrađuje i dobija modernu urbanu strukturu tipičnog gradskog centra Austro-Ugarske monarhije, koji nimalo ne zaostaje za sličnim mjestima iz tog perioda.
Modernizacija Banje Luke počela je nedugo prije pada Osmanlijskog carstva, odnosno dolaska Austro-Ugarske na područje Bosne i Hercegovine 1878. Prva telegrafska linija uspostavljena je 1866, a 1873. otvorena je i pruga od Banje Luke do Dobrljina. Austrougarska vojska ulazi u Banju Luku sa sjevera, ali ne nailazi na veliki otpor lokalnog muslimanskog stanovništva kao u nekim drugim mjestima Bosne i Hercegovine (Sarajevo, Cazin, Livno). U desetljećima koja su slijedila Banja Luka je postala važan industrijski, privredni i kulturni centar Bosanske krajine. Do 1895. grad je već imao gimnaziju, bolnicu, fabriku duhana, željezničku vezu sa Bečom i Budimpeštom, a hroničari bilježe i 13.566 stanovnika (oko trećinu broja stanovnika Sarajeva). Grad se ubrzano izgrađuje i dobija modernu urbanu strukturu tipičnog gradskog centra Austro-Ugarske monarhije, koji nimalo ne zaostaje za sličnim mjestima iz tog perioda.
Nakon Prvog svjetskog rata Banja Luka je postala centar Vrbaske banovine, te je nastavila svoj razvoj. Tokom ovog vremena izgrađeni su Banski dvor, općina, gradski muzej i učiteljska škola. Za vrijeme Drugog svjetskog rata grad je 1941. okupirala njemačka vojska i on je ušao u sastav Nezavisne države Hrvatske. Za vrijeme vladavine NDH ugledne jevrejske porodice su bile deportirane u koncentracijske logore u Hrvatskoj. Po ustaškim planovima Banja Luka je trebala postati glavni grad NDH. U isto vrijeme grad postaje jedan od glavnih centara partizanskog otpora, da bi 22. aprila 1945. grad bio u potpunosti i oslobođen.
Do 1963. na prostoru današnje općine Banja Luka postojale su još tri općine: Bronzani Majdan, Ivanjska i Krupa na Vrbasu. One su zatim ukinute i pripojene općini Banja Luka.
27. oktobra 1969. Banju Luku je pogodio snažan zemljotres, u kojem je veliki broj stambenih objekata bio u potpunosti srušen. Nakon generalne rekonstrukcije, koja je uslijedila poslije zemljotresa, kao i izgradnjom novih stambenih naselja u Banjoj Luci je došlo do manje promjene u demografskoj slici stanovništva. Migracija jednog broja Srba iz okolnih područja je unekoliko promijenila do tada jedinstvenu urbanu kulturu i bosansko-muslimansku tradiciju Banje Luke, koja je osim muslimanskog poznavala dijelom i katolički i jevrejski element. (Za više detalja vidi sekciju o demografiji)
Do 1991. Banja Luka je imala 150.000 stanovnika, te je bila drugi po veličini grad u Bosni i Hercegovini i najveća općina u Bosni i Hercegovini. I dok je gradsko područje Banje Luke bilo uglavnom etnički izmiješano, općina Banja Luka imala je srpsku većinu
Do 1991. Banja Luka je imala 150.000 stanovnika, te je bila drugi po veličini grad u Bosni i Hercegovini i najveća općina u Bosni i Hercegovini. I dok je gradsko područje Banje Luke bilo uglavnom etnički izmiješano, općina Banja Luka imala je srpsku većinu
Banja Luka je podignuta s obje strane Vrbasa, na mjestu gdje ova rijeka iz svojih klisura, tjesnaca i klanaca gubi osobine gorske rijeke i ulazi u niziju, kroz koju pravi svoj put ka ušću u Savu. Vrbas teče sredinom grada i na gradskom području prima pritoke: Suturliju, Crkvenu i Vrbanju. Središnji dio grada leži na nadmorskoj visini od 163 m, okružen tercijarnim brežuljcima. Okolina Banje Luke bogata je raznovrsnom šumskom divljači, a rijeke ribom, što je doprinijelo razvoju lova i ribolova.
Prostrano područje grada nije u srazmjeri sa brojem stanovnika koji ga naseljavaju. Prateći tok Vrbasa grad se razvijao nizvodno, a stambena naselja koja su se gradila poslije Drugog svjetskog rata i zemljotresa 1969. razvijala su se u širinu prema brdima koja okružuju Banju Luku, ispod kojih su nikle moderne višespratnice.
Do 1992. Banja Luka je bila snažan privredni centar u zemlji, sa 63.000 zaposlenih i razvijenom privrednom, te posebno industrijskom strukturom. Nacionalni dohodak per capita iznosio je 1.850 US $, a stopa zaposlenosti 32,6%. Privredni razvoj grada bio je zasnovan na razvoju industrije, uz dominaciju sekundarnog sektora, u kojem je bilo angažovano 54% ukupnog broja zaposlenih.
Posljedice četvorogodišnjih ratnih djelovanja nisu mimoišle ni privredu Banje Luke, koja je uveliko u fazi stagnacije. Propuštena je nova tehnološka generacija. Instalirana oprema, usljed višegodišnjeg zastoja, doživljava i ekonomsko i tehnološko zastarijevanje. I najzad, izgubljene su tradicionalne vanjskotrgovinske veze, značajni kupci i tržišta.
Danas (2014) industrija je dominantna privredna grana u Republici Srpskoj, pa tako i na području Privredne komore Banja Luka. Od ukupno 9.347 preduzeća u Republici Srpskoj na nivou Područne privredne komore Banja Luka radi 5.153 preduzeća. Od ovog broja preko 60% je u oblasti industrije.[6] Najveći privredni subjekti u gradu su Lanaco (IT tehnologije), Hemofarm (fabrika za proizvodnju lijekova), Nova DI Vrbas, Fabrika obuće Bema, Jelšingrad livar, ALfom, Bemind, Eurohem, Carmen line, Miltex, Binis beton i drugi.
Zahvaljujući svojoj dugoj historiji, Banja Luka ima veoma bogato i raznoliko kulturno naslijeđe. U gradu se nalazi nekoliko muzeja, od kojih treba izdvojiti Muzej Bosanske krajine, Etnografski muzej (osnovan 1930), te Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske.
Kulturnu ponudu u gradu čine i dvije pozorišne kuće s vrijednom tradicijom: Narodno i Dječije pozorište, kao i nekoliko kulturno-umjetničkih društava. Najistaknutiji folklorni ansambli koji čine amatersku kulturnu scenu grada su CKUDM "Veselin Masleša", RKUD "Pelagić" (1927) i KUD "Čajavec".
Gradska biblioteka, osnovana 26. aprila 1936, nastavlja knjišku tradiciju dotadašnjih gradskih i nacionalnih čitaonica. Jednu od njih osnovao je još 1866. godine veliki prosvjetitelj Vaso Pelagić, koja vremenom dobija važnu ulogu u akademskoj zajednici i cjelokupnoj javnosti Banje Luke. U prvih trideset godina svoga rada biblioteka je skupila oko 92.000 knjiga i proširila svoju djelatnost, osnivajući čitaonicu i dječije odjeljenje tokom 1950-ih. Biblioteka danas broji fond od 200.000 knjiga, publikacija i periodike. Tokom 1980-ih postaje članicom Univerziteta u Banjoj Luci, a danas slovi kao Narodna i Univerzitetska biblioteka.
Jedno od značajnih kulturnih mjesta u gradu je i Banski dvor, koji danas djeluje kao kulturni centar. Građen je u periodu između 1929. i 1932. godine kao rezidencijalni prostor bana Vrbaske banovine i u te svrhe korišten sve do 1941. U poslijeratnom periodu zgrada je korištena kao upravno sjedište, da bi od 1955. godine prerasla u Dom kulture. Dom kulture sadrži reprezentativnu koncertnu salu, galeriju, prostorije entiteske televizije i restoran.
Nedaleko od Doma kulture je i gradsko banjalučko izlazište Parkić, te veleljepna Gospodska ulica, koja još čuva šarm proteklih vremena.
U strogom centru grada, na obali rijeke Vrbas, nalazi se i banjalučki Kastel, dobro očuvano rimsko vojno utvrđenje (castra), unutar kojeg se i odvijao život rimskog vojnog naselja na gradskom području današnje Banje Luke. Kastel je posebna gradska atrakcija Banje Luke, na kojem se tokom ljetnih mjeseci održavaju mnogobrojni koncerti, što gradu daje specifičan šarm.
Kada je riječ o banjalučkom sportu u prvom redu treba pomenuti rukometaše, koji su svom gradu donijeli titulu evropskog prvaka u rukometu. Zavidne uspjehe na sportskim takmičenjima postizali su i banjalučki bokseri, strijelci, šahisti, padobranci, fudbaleri, biciklisti, kajakaši, košarkaši i drugi sportisti koji su svom gradu podarili 12 medalja sa olimpijskih igara (8 zlatnih), 15 medalja sa svjetskih prvenstava, 6 medalja sa evropskih prvenstava, 4 sa Univerzijade, 11 s Mediteranskih igara i 39 sa balkanskih prvenstava jednog klupskog prvaka Evrope (Rukometni klub Borac), pobjednika Srednjoevropskog fudbalskog kupa (FK Borac) te brojnih naziva prvaka prethodne Jugoslavije kako u ekipnim, tako i u pojedinačnim takmičenjima.
Danas u Banjoj Luci aktivno rade 104 sportske organizacija u 19 granskih sportova, te 16 sportsko - rekreativnih društava i udruženja.
FK Borac je svakako jedan od najomiljeniji sporski kolektiva u Grada a u svojim vitrinama ima: pehar Kupa Maršala Tita, pehar Kupa BiH, šampionsku titulu BiH, šampionsku titulu i 5 pobjednika Kupa u RS, kao i međunarodni Mitropa Kup a najbolji plasman u Ligi SFRJ zabilježio je 1991 - 4. mjesto.[7]
BK Slavija je jedan od najuspješnijih sportskih kolektiva Bosne i Hercegovine. 1974, kao prvi klub iz BiH, uspio je postati klupski prvak Lige SFRJ. Iz njenih redova je i olimpijski pobjednik iz Los Angelesa, Anton Josipović. Iznjedrila je i svjetskog vicešampiona, te evropskih profesionalnog i amaterskog šampiona Marijana Beneša. Već 6 godinama, bokseri Slavije dominiraju i boksom u Bosni i Hercegovini. U januaru 2013. BK Slavija postala je po 6. put prvaka PL BiH u boksu.
RK Borac je također proslavio Banjaluku i Bosnu i Hercegovinu. Imao je kroz historiju u ekipi takve sportske veličine poput Milorada Karalića, Abasa Arslanagića, Zdravka Rađenovića, Mome Golića, Rade Unčanina i Nebojše Popovića. U sezoni 1975/1976. postao je klupski prvak Evrope. Kup SFRJ osvajao je 10 puta, a prvenstvo SFRJ 7 puta, prvenstvo BiH 1, Kup BiH 3 puta, prvenstvo RS 8 a Kup RS čak 9 puta te Kup IHF iz 1991. godine. [8]
0 komentari:
Objavi komentar