Vukovar je stari barokni grad, poznat po Domovinskom ratu i strašnim razaranjima. Među mnoštvom vrlo atraktivnih, ali u ratu teško stradalih građevina, ističu se dvorac Eltz iz XVIII st., barokne zgrade u središtu grada, franjevački samostan, župna crkva sv.Filipa i Jakova, Pravoslavna parohijska crkva sv. Nikolaja i dr. Izvan grada na obali Dunava prema Iloku nalazi se Vučedol, bogato arheološko nalazište. Obredna posudica Vučedolska golubica smatra se svojevrsnim simbolom grada. Vučedol je i poznato izletište, raj za ribiče s prekrasnom pješčanom plažom na Orlovu otoku.
Atraktivno ušće rijeke Vuke u Dunav, šetališta uz Dunav i uređene plaže osiguravaju športsko-rekreacijske aktivnosti tijekom cijele godine, a posebice u toplom dijelu godine kada je moguće kupanje. Na Dunavu i Vuki popularan je ribolov (som, smuđ,šaran, štuka, kečiga).
Vukovar se smjestio u sjeveroistočnom dijelu Republike Hrvatske i sjedište je Vukovarsko-srijemske županije.
Vukovar, grad, pristanište na utoku rijeke Vuke u Dunav, 19 km istočno od Vinkovaca, 36 km jugoistočno od Osijeka;nadmorska visina 108 m; 31.670 stan. Na magistralnoj je prometnici (M7) Osijek-Vukovar-Ilok i željezničkoj prometniciVinkovci-Vukovar. Dunav je kod Vukovara također i državna granica, pa se s druge strane rijeke nalazi Republika Srbija.
Nalazi se na razmeđi povijesnih pokrajina istočne Slavonije i zapadnog Srijema. Leži na ušću rijeke Vuke u Dunav. Istočni - stariji dio grada na desnoj je obali Vuke, na obroncima Vukovarskog ravnjaka i visokoj dunavskoj obali. Zapadni dio grada - Novi Vukovar s Borovim naseljem u nizini je lijeve obale Vuke.
Grad leži na važnim prometnim pravcima. Od pamtivijeka je dolinom Dunava na vukovarskom području tekao promet od sjeverozapada prema jugoistoku. U rimskom razdoblju desnom obalom Dunava vodila je granična, tzv. limeska cesta, na kojoj je važna postaja bio Cornacum, današnji Sotin. Od davnina se također plovi Dunavom i Vukovar je na tom putu važna postaja. Uvođenjem parobroda od sredine 19. stoljeća Vukovar je imao redovnu vezu s Budimom i Bečom uzvodno i sve do Rumunjskenizvodno. Vukovarska luka važna je uvozno-izvozna postaja. Poslije izgradnje željeznice 1878./79. godine sve je važnija uloga Vukovara u pretovaru robe s riječnog na željeznički promet. U novije vrijeme Vukovar je imao razvijenu cestovnu mrežu asfaltiranih prometnica. Izgradnjom zračne luke Klisa, 20-ak km zapadno od Vukovara, uključeno je ovo područje u zračni promet.[1]
U sklopu grada Vukovara nalaze se naselja: Trpinjska cesta, Borovo Naselje, Mitnica, Petrova gora, Sajmište, Supoderica, Lužac, Centar(stara jezgra grada). Pod upravom grada Vukovara se nalaze i sela Lipovača, Sotin i Jakobovac (naselju pripada Ovčara).
U sklopu grada Vukovara nalaze se naselja: Trpinjska cesta, Borovo Naselje, Mitnica, Petrova gora, Sajmište, Supoderica, Lužac, Centar(stara jezgra grada). Pod upravom grada Vukovara se nalaze i sela Lipovača, Sotin i Jakobovac (naselju pripada Ovčara).
Grad Vukovar, prema popisu 2001. godine, ima 31.670 stanovnika, te je drugi grad po veličini u županiji.
Prema narodnosti, većina stanovnika su Hrvati (57.5%), slijede ih Srbi (32,9%), Rusini (1,8%), te Mađari (1,2%).Od nacionalnih manjina u Vukovaru još ima Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Slovaka, Crnogoraca, Albanaca i inih.
U gradu Vukovaru u prošlosti pa do 1991. godine većinsko stanovništvo bili su Hrvati ali grad je kroz povijest bio ponosit na svoju etničku i vjersku raznolikost te je kao takav poznat u ovom djelu Hrvatske.
Naseljavanje Hrvata u Podunavlju na današnjem vukovarskom području uslijedilo je krajem 6. i početkom 7. stoljeća, kada su Hrvati došli i na ostala hrvatska područja. Trinaest stoljetna naseljenost Hrvata dozvoljava da o njima govorimo kao o starosjediocima na ovom području. Za vrijeme hrvatskih narodnih vladara u 10. i 11. stoljeću već su svi hrvatski krajevi od Drave i Dunava na sjeveru do Jadranskog mora na jugu ujedinjeni u jedinstvenoj hrvatskoj kraljevini. Hrvatsko stanovništvo na vukovarskom području pretrpjelo je najveće gubitke za vrijeme turske vladavine (1526.-1687. godine), ali se uspjelo održati.
Naseljavanje Hrvata u Podunavlju na današnjem vukovarskom području uslijedilo je krajem 6. i početkom 7. stoljeća, kada su Hrvati došli i na ostala hrvatska područja. Trinaest stoljetna naseljenost Hrvata dozvoljava da o njima govorimo kao o starosjediocima na ovom području. Za vrijeme hrvatskih narodnih vladara u 10. i 11. stoljeću već su svi hrvatski krajevi od Drave i Dunava na sjeveru do Jadranskog mora na jugu ujedinjeni u jedinstvenoj hrvatskoj kraljevini. Hrvatsko stanovništvo na vukovarskom području pretrpjelo je najveće gubitke za vrijeme turske vladavine (1526.-1687. godine), ali se uspjelo održati.
Značajnije naseljavanje stanovnika pravoslavne vjere na vukovarskom području uslijedilo je u 16. stoljeću. Mahom pravoslavni Vlasi, kao pomoćne turske čete (martolozi) naseljavaju se u manjim skupinama. Poslije oslobođenja od turske vlasti krajem 17. i početkom 18. stoljeća nekoliko stotina srpskih porodica naseljava se u opustjelim selima i nešto u Vukovaru. Tada je nastala srpska enklava od desetak sela na vukovarskom području i održala se kao relativno zatvorena cjelina. U novijem razdoblju plansko naseljavanje Srba u Vukovar uslijedilo je za vrijeme postojanja jugoslavenskih država dijeljenjem obradivih površina i zapošljavanjem. Najveći priljev Srba u Vukovaru uslijedio je poslije 1945. godine i odlaska Nijemaca.
Austrijski carevi poticali su naseljavanje novih stanovnika na opustjela područja poslije turske vladavine, da bi dobili radnu snagu. Već početkom 18. stoljeća u Novom Vukovaru naselili su se njemački obrtnici. Tijekom 18. i 19. stoljeća naseljava se znatniji broj Nijemaca na vukovarskom području. Mnogi koji su se ranije naselili u Bačkoj sada prelaze Dunav, jer se oko Vukovara mogla dobiti jeftina zemlja. Tako u nekim selima kao npr. Sotinu Nijemci čine polovicu stanovništva. Tijekom i krajem II. svjetskog rata 1944/45. godine i Nijemci teško stradavaju i u Vukovaru ih ostaje neznatan broj.[3]
Naseljenost vukovarskog kraja prati se kroz pet tisuća godina u kontinuiranom slijedu putem brojnih arheoloških lokaliteta.
Ovdje su značajne kulture mlađeg kamenog doba (neolitik) starčevačka, vinčanska i sopotska. Temeljile su se na sjedilačkom načinu života i izgradnji trajnih nastambi. U upotrebi je polirano kameno oruđe, usavršena je proizvodnja keramike.
Migracijskim kretanjima i dolaskom novih etničkih skupina indoeuropskog porijekla uvode se i nove tehnologije. Počinje razdoblje bakrenog doba (eneolitik) s badenskom, kostolačkom i vučedolskom kulturom. Nastaju novi oblici proizvodnje, sahranjivanja i vjerovanja i složeniji društveni odnosi među ljudima. Način gradnje kuća i kultni predmeti svjedoče o povezanosti s mediteranskim kulturnim krugom.
Vučedolska kultura posebno je značajna za vukovarski kraj. Ime je dobila po lokalitetu Vučedol, pet kilometara od Vukovara nizvodno na Dunavu. Lokalitet je sustavno istražen, otkrivene su radionice za preradbu bakra, karakteristične kuće (megaron) i prekrasna keramika, koju naročito karakteriziraju bijeli stilizirani ukrasi na crnoj podlozi.
U vukovarskom kraju brojna su arheološka nalazišta iz brončanog, starijeg i mlađeg željeznog doba, koja svjedoče o životu Ilira i Kelta. Nekropola ilirskih grobova na Lijevoj bari u Vukovaru dokazuje da je ovdje bilo i veliko naselje.
Rimljani su u osvajačkim pohodima u posljednjim desetljećima prije Krista izbili na Dunav. Izgradili su brojna utvrđenja, kao granicu (limes) prema barbarskim plemenima. U vukovarskom kraju značajni su rimski lokaliteti Cornacum (Sotin), Cuccium (Ilok) i Ulmo (Tovarnik). Uz Dunav je vodila i važna rimska cesta. Rimska civilizacija u ovim krajevima utjecala je na unapređivanje gospodarstva, isušivane su močvare i zasađeni prvi vinogradi.
Nakon propasti rimske civilizacije, velika seoba naroda i avarsko-slavenska ekspanzija od šestog stoljeća dalje dovela je do velikih promjena. Međuriječje Dunava i Save poprište je velikih sukoba i interesa moćnih država toga vremena. U to vrijeme se ovdje naseljavaju Hrvati.
Početke današnjeg Vukovara treba tražiti vrlo rano, sto potvrđuju i arheološki podaci. Izuzetan topografski položaj visoke obale Dunava kod ušća Vuke bio je važna obrambena točka. Ovdje je srediste cijelog kraja u vrijeme kada knez Pribina, kao franački vazal, dobija stotinu sela uz rijeku Vuku sredinom 9. stoljeća. U prvoj polovici 10. stoljećazabilježeno je da su Mađari opljačkali tvrđavu Vukovo. Na Lijevoj bari u Vukovaru istraženo je veliko groblje s brojnim nalazima koji pripadaju bjelobrdskoj kulturi. Datiranje ovih nalaza u 10. ili 11. stoljeće najbolje potvrđuje da je u susjedstvu bilo veliko naselje. To je vrijeme hrvatskih narodnih vladara, kada su, posebno, za kraljeva Tomislava i Petra Krešimira IV., sjedinjene sve hrvatske zemlje od Drave do mora.
U sačuvanim pisanim dokumentima Vukovar se spominje već početkom 13. stoljeća kao Volko, Walk, Wolkov, odnosno hrvatski Vukovo. Od 14. stoljeća sve je više u upotrebi pomađareni naziv Vukovar. U to je vrijeme Hrvatska u državnopravnoj zajednici s Ugarskom. Vukovar, kao i susjedni Ilok, u tom su razdoblju čuvari hrvatskog identiteta u dunavsko-savskom međuriječju.
Vukovarska tvrđava bila je čvrsto zidana na visokoj dunavskoj obali. U gradu su stanovali obrtnici, trgovci i seljaci. Već 1231. godine, medu prvima u hrvatskim zemljama Vukovar je dobio status slobodnog kraljevskog grada. Poveljom hercega Kolomana potvrđene su povlastice, koje su štitile vukovarske stanovnike.
U Vukovaru je tada sjedište velike Vukovske županije, koja se protezala između Dunava i Save. Vukovarski kraj je tada gusto naseljen, brojne su utvrde i kmetska sela. U crkvenom pogledu Vukovska županija je pod katoličkom nadbiskupijom u Pečuhu. Nekoliko crkvenih redova ima ovdje svoje samostane, a najutjecajniji je franjevački red.
U 14. i 15. stoljeću vukovarskim krajem vladaju brojne velikaške porodice. Pred kraj ovog razdoblja najutjecajniji su Iločki, kada je Nikola proglašen naslovnim kraljem Bosne i kuje svoj novac. Ilok je u to vrijeme značajno naselje i tvrđava, od 1525. godine ima svoj gradski statut i grb.
Sto pedeset godina turske vladavine donijele su vukovarskom kraju velike promjene. Turci su na svom pohodu 1526. godine, pod vodstvom sultana Sulejmana Veličanstvenog zauzeli sve utvrde uz Dunav, pa tako i Ilok i Vukovar, te su potom izvojevali veliku pobjedu na Mohačkom polju. Vukovar je izgubio strateško značenje, ali je ostao značajno trgovačko-obrtničko mjesto na važnom prometnom pravcu. Imao je nekoliko gradskih četvrti, bogomolje, kupelji, prenoćišta i škole. Pred kraj turske vlasti imao je do 3.000 stanovnika.
U isto vrijeme Ilok je značajno tursko upravno i vojno središte. Pretežito je naseljen muslimanima.
Tada je starosjedilačko katoličko hrvatsko i madžarsko pučanstvo teško stradalo, povuklo se u šume ili je pobijeno. Za turske vladavine ovdje djeluju franjevci okupljajući katolički puk. Na opustjelo područje kao pomoćne turske čete dolaze pravoslavni Vlasi, ali će se povući zajedno s turskom vojskom. Vukovar je oslobođen 1687. a Ilok 1688. godine.
U Vukovaru je ostalo naseljeno pedesetak kuća. U opustošeni vukovarski kraj vraća se starosjedilačko i novodoseljeno hrvatsko pučanstvo. U neka opustjela mjesta naseljavaju se pravoslavni Srbi, koje iz potrebe za radnom snagom prihvaća bečki dvor. U 18. i 19. stoljeću naseljava se i znatan broj Nijemaca, Mađara, Židova, Rusina, Slovaka iUkrajinaca. Tako ovo hrvatsko područje postaje nacionalnim sastavom višenacionalno. Hrvatske zemlje sada su u sastavu habsburškog carstva. Carica Marija Terezija obnovila je 1745. godine slavonske županije, koje su pod upravom Hrvatskog sabora i bana, ali pod pritiskom Mađara.
Vukovar je sjedište velike Srijemske županije, koja se protezala između Dunava i Save, na istoku sve do Zemuna, na zapadu do Osijeka, osim područja Vojne krajine.
Velike posjede u Slavoniji dobijaju ili kupuju feudalci. Grofovi Eltz, koji se ubrajaju u njemačko praplemstvo, dolaze u posjed vukovarskog vlastelinstva. Filip Karlo Eltz nadbiskup u Mainzu i njemački knez izbornik 1736. godine kupuje ovaj ogroman posjed s 35 naseljenih mjesta. Tijekom narednih stoljeća zemljišne površine su smanjene agrarnim reformama. Cijeli razvoj vukovarskog kraja sve do 1945. godine tijesno je vezan uz vukovarsko vlastelinstvo grofova Eltz.
U isto vrijeme iločko vlastelinstvo drže talijanski kneževi Odescalchi. U 18. i 19. stoljeću Vukovar je imao značajke administrativnog, gospodarskog, prometnog i kulturnog središta. Suvremenici ga smatraju "prijestolnicom Srijema".
Već na početku ovog razdoblja polovicu stanovnika Vukovara čine obrtnici i trgovci. Pučanstvo je izuzetno radino cvjeta obrt, trgovina, svilarstvo, brodogradnja. Roba se lađama otprema u podunavske zemlje. Rano su osnovane brojne cehovske organizacije koje štite obrtnike. U Vukovaru je središte trgovine za cijeli zapadni Srijem.
Vukovarski kraj ima izvanredne uvjete za agrarnu proizvodnju. Još krajem 19. stoljeća gotovo 80% pučanstva živi od zemljoradnje. Vlastelinstvo grofova Eltz uznapreduje proizvodnju, sto utječe i na mala seoska gospodarstva. Pored osnovne proizvodnje žitarica, vinogradarstvo je važna gospodarska grana. Vukovarska i iločka kvalitetna vina priznata su na svjetskim gospodarskim izložbama. U govedarstvo se uvode najbolje mliječne pasmine, a ovdje su i čuvene ergele konja poznate u svjetskim razmjerima.
Od 1840. godine Vukovar je uključen u stalni parobrodarski promet na Dunavu. Od 1878. godine priključen je na željeznički promet. Vukovarska luka je najveća pretovarna luka u hrvatskim krajevima. Kao i u drugim hrvatskim, posebno slavonskim krajevima, u Vukovaru se sporo razvijala industrija. Intenzivnija primjena parnih strojeva je u drugoj polovici 19. stoljeća i to više u zemljoradnji nego u industriji. Na spori razvoj industrije utječe nedostatak kapitala. Štedionica u Vukovaru osnovana je 1861. godine. Prvo veliko industrijsko poduzeće Vukovarska kudjeljara proradilo je tek 1905. godine. Iz ovih pogona Vukovar dobija električnu energiju od 1909. godine.
Spori razvoj industrije utječe na mali porast stanovništva grada. Prema popisu pučanstva 1900. godine u Vukovaru živi 1/4 stanovništva vukovarskog kotara. Vukovar tada ima 10.400 stanovnika, od toga po nacionalnosti: preko 4.000 Hrvata, 3.500 Nijemaca, oko 1.600 Srba, 950 Mađara, itd.
Značajniji industrijski objekti osnova su u razdoblju između dva svjetska rata. Tvornica »Bata« u obućarsko-gumarskoj grani proizvodnje osnovana je 1931. godine. U isto vrijeme počinju raditi u Vukovaru značajni pogoni tekstilne industrije. Industrijalizacija je utjecala na porast gradskog stanovništva, tako da Vukovar ima prema popisu pučanstva 1948. godine više od 17.000 stanovnika.
U skladu sa svojim položajem u gospodarskom i administrativnom pogledu Vukovar se razvio u prosvjetno, kulturno i zdravstveno središte. U Vukovaru se u 18. i 19. stoljeću živjelo na europski način.
U 18. stoljeću u Vukovaru već djeluju ranarnici, a liječenjem se bave i neki franjevci. Prvi diplomirani liječnik djeluje od 1763. godine, a ljekarna je otvorena 1791. godine. Krajem 18. stoljeća vladala je ovdje velika srijemska kuga. Prva mala bolnica otvorena je tek 1857. godine.
Već od 1730. godine Vukovar ima razvijeno pučko školstvo. Iz franjevačke škole razvila se pučka škola u Starom Vukovaru. Novi Vukovar ima svoju školu. Djelovale su i konfesionalne škole za djecu pravoslavne i židovske vjere, te škole na njemačkom i mađarskom jeziku. Šegrtska škola osnovana je 1886. a gimnazija 1891. godine.
U Vukovaru je osnovana tiskara 1867. godine i izdavala je prve vukovarske novine na njemačkom jeziku Der Syrmier Bote. Kasnije je radilo više tiskara, a od brojnih novina isticale su se Sriemski Hrvat i Sriemske novine, koje su izlazile gotovo tri desetljeća na prijelazu u20. stoljeće..
Najstarija književna djela ovoga područja potječu iz pera vukovarskih i iločkih franjevaca. Najpoznatiji književnici iz ovog kraja su Nikola Andrić, Julije Benešić, Antun Gustav Matoš, Zaharije Orfelin i Pavao Pavličić.
U Vukovaru su djelovali brojni likovni stvaratelji. Od starijih su poznati J. F. Mucke, F. K. Giffinger, a u 20. stoljeću gimnazijski profesoriDragan Melkus, Dragutin Renarić, Marijan Detoni, i ini.
Vukovar ima svog nobelovca Lavoslava Ružičku. Rođen je u Vukovaru 1887. godine, a Nobelovu nagradu za kemiju dobio je 1939. godine.
Vukovar je imao razvijen društveni život po uzoru na europska shvaćanja. Samo u razdoblju do Prvoga svjetskog rata djelovalo je 30-ak društava. Pjevačka, čitalačka, športska i potpomagajuća društva imala su svoje čitaonice, organizirala koncerte i zabave. Društva su često bila organizirana na nacionalnoj osnovi. Prva predstava na hrvatskom jeziku održana je 1821. godine, bilo je to dramsko djelo gvardijana franjevačkog samostana Grge Čevapovića. Najutjecajnije hrvatsko društvo je pjevačko društvo »Dunav«. U Vukovaru je 1922. godine otvorenHrvatski dom, stjecište svih kulturnih zbivanja.
U razdoblju između dva svjetska rata, u okvirima jugoslavenske države, vukovarsko područje, kao i ostali hrvatski krajevi, nalazilo se pod izrazitim velikosrpskim pritiskom. Teritorijalnim podjelama na oblasti i banovine hrvatsko područje namjerno je cijepano. Intervencijama jugoslavenske državne vlasti se mijenjalo sastav stanovništva. Površine dobivene agrarnom reformom dijele se solunskim doborovoljcima i općenito stanovništvu iz srpskih krajeva. Čak se i zapošljavanje u tvornicama vješto koristilo da se mijenja hrvatski značaj vukovarskog kraja.
Na početku ovog razdoblja u Vukovaru je vrlo snažan radnički pokret, koji svoje uporište nalazi u neriješenom socijalnom i nacionalnom pitanju u tadašnjoj jugoslavenskoj državi. Ovo je posebno naglašeno održavanjem II. kongresa Socijalističke radničke partije Jugoslavije 1920. godine, koja na tom kongresu dobiva i novo ime - Komunistička partija Jugoslavije (iako je sama država jugoslavensko ime ponijela tek 1929. godine). Pored svih pritisaka velikosrpske politike toga doba u Vukovaru je sačuvana snažna hrvatska nacionalna svijest i s olakšanjem je dočekano osnivanje Banovine Hrvatske 1939. godine.
Na žalost, slijede tragični događaji Drugog svjetskog rata. Međunacionalni sukobi izazvani ranije sada se zaoštravaju i u Vukovaru. Grad nije pretrpio veća razaranja. Sastav stanovništva znatno se promijenio, posebno progonima Židova, Srba i antifašistički orijentiranihHrvata,te progonom i iseljavanjem Nijemaca (["Donauschwaben"]) pred kraj i nakon rata.
Nakon 1945. godine u novoj jugoslavenskoj državi i šidski je kotar odvojen od hrvatskih zemalja. Ostatak Srijema, koji nije u sastavu današnje Hrvatske, izdvojen je još ranije prilikom osnivanja Banovine Hrvatske. Za razliku od predratnoga "sakaćenja", u zamjenu za šidski kotar, do tada već mahom naseljen Srbima, Hrvatska je dobila Baranju koja nikad do tad u povijesti nije bila u Hrvatskoj. Vukovarsko-iločki kraj, ostao je u sastavu Hrvatske u administrativnom pogledu činio je općinu Vukovar.
U skladu sa Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz 1945. provedena je nacionalizacija dobara koja je pretvorena u državno vlasništvo. Nakon 1948., raskola sa SSSR-om i kretanja novim putem, državno je vlasništvo postalo društvenim (koje je de facto identično radničkom dioničarstvu, bez preciziranog vlasništva u vidu dionica). U vukovarskom kraju dolazi do brze industrijalizacije, iznad prosjeka u odnosu na ostale dijelove Hrvatske. Na žalost industrija je usko specijalizirana, neatraktivna s masovnim zapošljavanjem radne snage. U isto vrijeme agrarna proizvodnja je autarhična. Godine 1990. od ukupno zaposlenih u gospodarstvu vukovarskog kraja oko 60% radi u industriji a samo 12% u poljoprivredi, u društvenom sektoru.
Neki događaji iz vremena Rankovićeve strahovlade u Jugoslaviji bili su indikativni za velikosrpski pohod od 30 godina poslije. Arhitektonski neprimjerenim zahvatom uklonjena je građevina hrvatskog atributa koju je projektirao velikan hrvatske arhitekture Aleksandar Freudenreich, Hrvatski dom u Vukovaru.[6] Na mjestu gdje je bio definiran povijesni arhitektonski korpus kompleksa Hrvatskoga doma, koji se je održao sve do početka 1960-ih, srušen je stari klasicističkiHOTEL
"K lavu", a nije dugo prošlo, a srušena je i ulična zgrada Hrvatskog doma.[6] Već 1966. je godine na tom mjestu, gdje je bio Hrvatski dom, izgrađena arhitektonski neprimjerena građevina, aneks "Centra za kulturu", u koji se ulazilo s novoformiranoga "trga" (zapravo čistine) koja je nastala tako što je srušen stariHOTEL.[6] Drugim riječima, uklonjen je hrvatski dom, kao što su velikosrbi napravili s hrvatskim domovima (i ljudima) 1990-ih, na način da od prostora napravili čistinu (usp. etničko čišćenje).
"K lavu", a nije dugo prošlo, a srušena je i ulična zgrada Hrvatskog doma.[6] Već 1966. je godine na tom mjestu, gdje je bio Hrvatski dom, izgrađena arhitektonski neprimjerena građevina, aneks "Centra za kulturu", u koji se ulazilo s novoformiranoga "trga" (zapravo čistine) koja je nastala tako što je srušen stariHOTEL.[6] Drugim riječima, uklonjen je hrvatski dom, kao što su velikosrbi napravili s hrvatskim domovima (i ljudima) 1990-ih, na način da od prostora napravili čistinu (usp. etničko čišćenje).
Osamostaljenjem Hrvatske 1991. godine došlo je do otvorene agresije Srbije na Vukovar i Hrvatsku. Nakon što je većina srpskog stanovništva (sva srpska djeca) pobjegla iz grada, počela je bitka za Vukovar, u kojoj su hrvatske snage branile grad protiv vojske JNA, srpskih četničkih i drugih paravojnih formacija i srpske vojske, koja je imala golemu premoć u ljudstvu i tehnici. Srpsko je granatiranje sravnilo grad sa zemljom. Nakon tri mjeseca ogorčenih borba, Vukovar je 18. studenog 1991. godine pao u srpske ruke.
U agresiji na Vukovar 1991. godine, JNA i srpske paravojne postrojbe ubile su najmanje 1.739 osoba.[7]
Nakon oslobodilačkih akcija u drugim krajevima Hrvatske 1995. godine, počeli su pregovori o povratku Vukovara pod hrvatsku vlast. Lokalna je samouprava u Vukovaru počela djelovati sredinom 1997. godine.
Dana 8. lipnja 1997. godine, "Vlak mira" stigao je iz Zagreba u Vukovar. Bio je sastavljen od 21 vagona iz svih hrvatskih županija, a u njemu su bili najviši politički dužnosnici, crkveni velikodostojnici, članovi diplomatskog zbora, te brojni uglednici iz javnog, kulturnog, znanstvenog i gospodarskog života Hrvatske. On je označio povratak Hrvatske u Vukovar, u hrvatsko Podunavlje, na njene istočne granice. Predsjednik Tuđman je nazvao Vlak mira simbolom povratka prognanika i pružanja ruke onima, koji nisu okrvavili ruke. Obraćajući se okupljenom narodu, predsjednik Tuđman je pozvao na praštanje jer pobjednik, koji ne zna praštati sije klice novih zala, hrvatski narod to ne želi niti je želio.
Hrvatsko Podunavlje je mirno reintegrirano u Republiku Hrvatsku 15. siječnja 1998. godine. Otad se mnogo radi na obnovi grada i povratku svih stanovnika i pomirbi , te se oživljavaju kulturni i drugi vidovi gradskog života.
Ekonomija Vukovara je bazirana na poljoprivredi, trgovini, vinogradarstvu, prehrambenoj industiji, tekstilnoj industriji, industrijigrađevinskog materijala, industriji obuće i turizmu. Prije Domovinskog rata Vukovar je bio jedan od najrazvijenijih područja Hrvatske. Industrija je teško stradala u velikosrpskoj agresiji 1991.-95. (neposredna razaranja, a za srpske okupacije krađa imovine, strojeva i odvoz istih u Srbiju[8]), ali mirnom reintegracijom pod hrvatsku vlast počela je obnova grada, pa tako i industrije.
U Vukovaru postoje dvije radijske postaje, "Hrvatski radio Vukovar"[11] i Radio "Dunav" namjenjen srpskoj nacionalnoj manjini. Od tiskanih medija u Vukovaru jednom tjedno tradicionalno izlaze Vukovarske novine. U gradu postoji i nekoliko periodičnih manjinskih listova. Na dvije regionalne postaje (Vinkovačka televizija i Osječka televizija) postoje emisije namijenjene gradu Vukovaru, to su "Vukovarski Mozaik" i "Vukovarska Kronika". Za pripadnike srpske nacionalne manjine u produkciji Zajedničkog vijeća općina emitira se emisija "Kronika Slavonije , Baranje i zapadnog Srijema" [12] iz studija u Vukovaru, uz medijsku potporu Radio-televizije Vojvodine.
Ekonomija Vukovara je bazirana na poljoprivredi, trgovini, vinogradarstvu, prehrambenoj industiji, tekstilnoj industriji, industrijigrađevinskog materijala, industriji obuće i turizmu. Prije Domovinskog rata Vukovar je bio jedan od najrazvijenijih područja Hrvatske. Industrija je teško stradala u velikosrpskoj agresiji 1991.-95. (neposredna razaranja, a za srpske okupacije krađa imovine, strojeva i odvoz istih u Srbiju[8]), ali mirnom reintegracijom pod hrvatsku vlast počela je obnova grada, pa tako i industrije.
U Vukovaru postoje dvije radijske postaje, "Hrvatski radio Vukovar"[11] i Radio "Dunav" namjenjen srpskoj nacionalnoj manjini. Od tiskanih medija u Vukovaru jednom tjedno tradicionalno izlaze Vukovarske novine. U gradu postoji i nekoliko periodičnih manjinskih listova. Na dvije regionalne postaje (Vinkovačka televizija i Osječka televizija) postoje emisije namijenjene gradu Vukovaru, to su "Vukovarski Mozaik" i "Vukovarska Kronika". Za pripadnike srpske nacionalne manjine u produkciji Zajedničkog vijeća općina emitira se emisija "Kronika Slavonije , Baranje i zapadnog Srijema" [12] iz studija u Vukovaru, uz medijsku potporu Radio-televizije Vojvodine.
0 komentari:
Objavi komentar