utorak, 30. lipnja 2015.

Istanbul


Istanbul (turski: İstanbul, grčki: Κωνσταντινούπολις, latinično: Konstantinoúpolis, na hrvatskom se još naziva ili nazivaoCarigrad i Konstantinopol), grad smješten na Bosporskom tjesnacu, nekadašnja je prijestolnica triju velikih carstava -rimskog (330.-395.), bizantskog (395.-1453.) i otomanskog (1453.-1923.). Nakon osnivanja moderne Republike Turske, Ankara je proglašena njezinim glavnim gradom. Ovo je najveći grad u Turskoj i njeno kulturno i gospodarsko središte.
Grad je izabran za Europski glavni grad kulture za 2010. godinu, zajedno s Pečuhom u Mađarskoj i Essenom u Njemačkoj.

Najstarije ime za ovaj grad, ono koje su mu dodijelili grčki kolonisti iz Megare jest Bizantion (grčki: Βυζάντιον, latinično: Byzantion, latinski naziv: Byzantium). Jedno kratko vrijeme u 3. stoljeću, grad je nosio ime Augusta Antonina koje mu je dao car Septimije Sever u čast svoga sina.
Kad je Konstantin Veliki grad učinio istočnom prijestolnicom Carstva, grad se nazivao Drugi Rim (latinski: Secunda Roma, grčki: Δευτέρα Ρώμη). Od 5. stoljeća koristi se i nazivNovi Rim (latinski: Nova Roma, grčki: Νέα Ρώμη).
Umjesto naziva Novi Rim uskoro se češće počeo koristiti naziv Konstantinopol ili Konstantinopolis (grčki: Κωνσταντινούπολις, latinično: Kōnstantinoupolis, latinski naziv:Constantinopolis) što znači „Konstantinov grad”. Osim ovog naziva, u Bizantu se često grad oslovljavao kao „Kraljica gradova” (Βασιλίς τῶν πόλεων), a u kolokvijalnom govoru obično se koristio samo naziv „Grad” (starogrčki: ἡ Πόλις, latinično: hē Polis, novogrčki: η Πόλη, i Poli).
U islamskom svijetu grad je bio poznat pod nazivima - arapski: القسطنطينية, latinično: al-Qusṭanṭiniyah, osmanski turski: قسطنطينيه, latinično: Kostantiniyye. Nakon osvajanja Carigrada 1453. godine, ovo je bilo službeno ime u osmanskom turskom jeziku, te se koristilo do pada Carstva 1923. godine. U perzijskom i arapskom jeziku također su se prije koristili i nazivi kao Rūmiyet al-kubra (Veliki grad Rimljana) ili Taht-i Rūm (Prijestolnica Rimljana) i sl.
Naziv Istanbul u dnevniku Sulejmana I. 1521. godine.
Naziv İstanbul prvi se put spominje u 10. stoljeću u armenskim i arapskim pa onda turskim izvorima. Ime dolazi od grčkog izraza "εἰς τὴν Πόλιν" ili "στην Πόλη" , što znači „u gradu”. Ovaj se naziv koristio u govornom jeziku i prije osmanskog osvajanja grada, te se tako koristio i za vrijeme osmanske vladavine, premda je službeni naziv bio قسطنطينيه, (Kostantiniyye). Nakon stvaranja Turske Republike 1923. godine, ovaj je naziv proglašen jedinim službenim nazivom grada, te su turske vlasti od stranaca zahtjevale korištenje ovog naziva umjesto neturskih naziva kao Konstantinopol ili Carigrad. Također se ponekad koristio i naziv Stambul, što je ukinuto proglašenjem novog službenog naziva. U 17. i 18. stoljeću neko se vrijeme paralelno uz službeni osmanski naziv Kostantiniyye, koristio i naziv İslambol ili İslambul u nekim djelima i dokumentima. Kao i Bizantinci, i Turci su u otomansko vrijeme dodavali gradu neka počasna imena, kao: Dersaadet (در سعادت 'Vrata blagostanja'), Derâliye (در عاليه) ili (Bâb-ı Âlî باب عالی 'Visoka ili uzvišena porta'), ili Pâyitaht (پایتخت, 'Stolica prijestolja'), koja su obično označavala vlast.
U istočnim i južnim slavenskim jezicima, pa tako i u hrvatskom prije se koristio ili se još koristi naziv Carigrad (staroslavenski jezik: Цѣсарьградъ, crkvenoslavenski: Царьгра̀дъ,ruski jezik: Царьгра́д, bugarski jezik: Ца̀риград, ukrajinski jezik: Царгород, zapadni južnoslavenski jezici: Цариград, tj. latinično: Carigrad. Ovaj je naziv spoj slavenskih riječi „car” i „grad”, te vjerojatno dolazi od grčkog izraza Βασιλέως Πόλις (latinično: Basileus Polis), što znači „grad cara” (ili kralja). Također, ovo ime je prešlo i u rumunjski jezik u obliku Ţarigrad.
Srednjovjekovni Vikinzi, točnije Varjazi, za ovaj su grad koristili staronordijsko ime Miklagarðr (od mikill 'veliko' i garðr 'grad'). Ovo se ime koristi i danas u islandskom jeziku u obliku Mikligarður.
Iako turska vlada nameće u svim jezicima službeni naziv „İstanbul”, mnogi jezici još uvijek koriste tradicionalna imena za taj grad. Tako se na modernom grčkom jeziku, grad još uvijek naziva Κωνσταντινούπολη (Konstantinupoli), na armenskom Bolis, na hebrejskom קושטא (Kušta) itd. Tako se i u hrvatskom može koristiti naziv „Carigrad”.
Bizantion (starogrčki: Βυζάντιον, latinski: Byzantium, novogrčki: Βυζάντιο) bilo je kolonijalno naselje Grka iz Megare iz 667. pr. Kr., koje je dobilo ime po njihovu kralju Bizi (grčki: Βύζας, Βύζαντας).
Nakon svrstavanja s Pescenijem Nigerom, protiv Septimija Severa, grad je bio pod rimskom opsadom, te je pretrpio znatnu štetu 196. godine. Septimije Sever obnovio je grad koji je ubrzo opet bio u usponu.
Položaj Bizantiona motivirao je Konstantina Velikog na utemeljenje Novog Rima (latinski: Nova Roma) tj. Konstantinopola (grčki: Κωνσταντινούπολις, latinično: Kōnstantinoupolis, latinski: Constantinopolis). Po legendi, proročanski san pokazao mu je položaj grada. Konstantinopol je postao i ostao prijestolnica Istočnog Rimskog Carstva ili Bizantskog Carstva, sve do njegovapada 1453. godine.
Povoljan položaj grada između Europe i Azije bio je vrlo važan za razvoj trgovine i kulture. Zbog važnog strateškog položaja, Carigrad je kontrolirao putove između Azije i Europe, kao i prolaz iz Sredozemnog mora u Crno more.
Carigrad je, kao glavni grad Bizanta, bio najveći grad u Europi, te su ga Grci zvali i Poli („Grad”), budući da je bio središte helenskog svijeta. 1204. godine grad su osvojili i opljačkali križari u Četvrtom križarskom ratu, a ponovno su ga osvojiliNicejanci 1261. godine, pod vodstvom Mihajla VIII. Paleologa.
Padom Rima i Zapadnog Rimskog Carstva, grad je postao jedini glavni grad onoga što danas povjesničari zovu Bizant ili Bizantsko Carstvo (ovaj termin uveden je tek u 18. stoljeću). Ovo je carstvo imalo grčku kulturu te je postalo središte pravoslavlja, nakon odjeljenja od rimske Crkve. U ovom se carstvu nalazilo mnoštvo crkvi, uključujući Aju Sofiju, najveću svjetsku katedralu. Grad je još uvijek sjedište carigradskog patrijarha, duhovnog vođe pravoslavne Crkve.
Nakon opsade duge 53 dana, 29. svibnja 1453. godine, sultan Mehmed II. Osvajač ušao je u Carigrad kroz veliku rupu u Teodezijevim zidovima koju je napravio njegov top. Carigrad je 1453. godine postao treća prijestolnica Osmanskog Carstva.
Veliki bazar i Palača Topkapı podignuti su nekoliko godina nakon turskog osvajanja. U gradu su podignute džamije, kao džamija Fatih, zajedno s pripadajućim školama i kupalištima. U grad je naseljeno novo stanovništvo koje se sastojalo od židova, kršćana i muslimana, koji su doseljeni iz svih dijelova Carstva.
Za vladavine Sulejmana država doživljava veliki umjetnički i arhitektonski razvitak. Arhitekt Sinan u gradu je napravio mnoge džamije i druge zgrade, a osmanska keramička umjetnost i kaligrafija također doživljava procvat.

Nakon osnivanja Republike Turske 1923. godine, glavni grad premješten je iz Carigrada u Ankaru. Službeno ime grada promijenjeno je iz Konstantiniyye u Istanbul.
U ranim godinama nove države, Istanbul je često zanemarivan u korist novog glavnog grada, ali u 1950-ima i 1960-ima grad doživljava veliki arhitektonski procvat. Grad s nekad brojnom grčkom zajednicom, pokušao se odreći svog grčkog porijekla u Istanbulskom pogromu 1955. godine, kada je veliki broj Grka napustio Tursku i odselio se u Grčku.
U 1950-ima, vlada Adnana Menderesa pokrenula je projekte gradnje novih cesta i tvornica diljem zemlje. U Istanbulu su sagrađene široke moderne ulice, ali nažalost zbog njih su srušene mnoge povijesne zgrade unutar grada.
Tijekom 1970-ih, gradsko stanovništvo počelo se naglo povećavati, zbog migranata iz Anatolije koji su došli tražiti posao u mnogim novim tvornicama sagrađenim u gradskim periferijama. Ovaj nagli rast stanovništva povećao je gradnju kuća i stambenih zgrada, od kojih su mnoge nekvalitetno sagrađene, te su uzrok velike smrtnosti u čestim potresima koji pogađaju grad. Veliki broj sela u okolici grada znatno se proširio i postao gradska periferija.


Istanbul se nalazi na južnom Bosporu, na dva kontinenta - zapadni je dio u Europi, dok je istočni u Aziji. Rukavac Zlatni rog dijeli europski dio na dva dijela. Između Mramornog mora i Zlatnog roga, nalazi se poluotok s najstarijim dijelom Istanbula. Na jugoistoku u Mramornom moru nalaze se Prinčevi otoci (Kızıl Adalar). Grad ima ukupnu površinu od 1.538,77 km². Šire područje grada, tj. provincija Istanbul prostire se na 5.220 km².
Istanbul se nalazi blizu sjevernoanatolijskog geološkog razloma, gdje se dodiruju afrička i euroazijska tektonska ploča. Ovaj je razlom odgovoran za mnoge katastrofalne potrese u ovom području.

1509. potres je uzrokovao cunami, koji je prešao gradske zidine te ubio više od 10 000 ljudi i uništio više od 100 džamija. 1766. godine u potresu je uništena džamija Eyüp. 1894. godine u potresu su uništeni mnogi dijelovi Velikog bazara. Katastrofalni je potres u kolovozu 1999. godine ubio oko 18 000 ljudi u İzmitu, a u zimi 2001. godine u pokrajini Afyon poginuo je 41 čovjek. Najveći uzrok katastrofalnih posljedica u ovim potresima nedovoljno je čvrsta i prebliza gradnja. Geolozi prognoziraju vrlo jaki potres prije 2025. godine, koji bi mogao biti jak oko 7.0 stupnjeva po Richterovoj ljestvici.

Gradska je klima umjerena kontinentalna. Ljeta su u gradu vruća i vlažna, dok su zime kišovite te ponekad snježne. Godišnja je prosječna količina padalina 870 mm. Zbog vrlo visoke vlažnosti, temperature su mnogo izraženije. Prosječna je maksimalna temperatura u zimskim mjesecima između 7°C i 9°C. Tijekom zime snijeg pada prosječno tjedan ili dva. Prosječna je temperatura u ljetnim mjesecima 28 °C.
Najtopliji je mjesec u godini srpanj s prosječnom temperaturom od 23.2°C, a najhladniji je siječanj s 5.4°C. Najviša je zabilježena temperatura u gradu 40.5°C u kolovozu 2000. godine, a najniža –16.1°C u veljači 1927. godine. Vrijeme je obično osjetno hladnije u istočnom Istanbulu.
Grad je poprilično vjetrovit, s prosječnom brzinom vjetra od 17 kilometara na sat. Ljeto je najsuši dio godine, ali se ne događaju velike suše kao na zapadu, te se klima zato ne može smatrati sredozemnom.
Istanbulski okruzi podijeljeni su u tri glavna područja:
  • Povijesni poluotok na kojem se nalazi stari Carigrad sastoji se od dva okruga: Eminönü i Fatih. Ovo područje koje se naziva Stambul u kasnijem osmanskom razdoblju nalazi se na južnim obalama Zlatnog roga, koji odvaja stari grad od sjevernog dijela na europskoj strani koje se nazivalo Pera (što znači „druga strana”) u srednjovjekovnom razdoblju, a danas nosi naziv Beyoğlu. Povijesni poluotok završava sTeodezijevim zidinama na zapadu, gdje se nalaze Zlatna vrata, zajedno s tvrđavom Yedikule. Poluotok opasuje Mramorno more na jugu i Bospor na istoku.
  • Sjeverno od Zlatnog roga povijesni je Beyoğlu (srednjevjekovna tvrđava Galata) i okrug Beşiktaş gdje se nalazi posljednja sultanova palača, uz koju su brojna bivša sela, kao Ortaköy i Bebek na obalama Bospora. I na europskoj i na azijskoj strani Bospora nalaze se ljetnikovci (Yalı) koje su gradili bogati stanovnici.
  • Četvrti Üsküdar (bivši Chrysopolis, kasnije Scutari) i Kadıköy (bivši Chalcedon) nalaze se na azijskoj strani, te su prije bili odvojeni gradovi, kao i Pera. Danas se u njima nalaze stambene i poslovne zone, te u njima živi oko trećina istanbulskog stanovništva.
Poslovni i stambeni neboderi većinom se nalaze u sjevernim područjima europske strane grada, pogotovo u poslovnim okruzima, kao Levent,Maslak i Etiler, koji se nalaze između Bosporskog mosta i Fatih Sultan Mehmet mosta.
Zbog ubrzanog rasta stanovništva grada u drugoj polovici 20. stoljeća, na gradskoj periferiji počeli su se stvarati gecekondui (turska riječ za „presagrađeno” kojom se opisuju naselja ilegalno napravljenih građevina koja se javljaju u predgrađima velikih turskih gradova, kao Istanbul,Ankara, İzmir, i Bursa). Danas se ova naselja ruše i na njihovu se mjestu grade nove stambene zone.
Gradska slika Istanbula oblikovana je mnogim kršćanskim i islamskim sakralnim građevinama. U nekim četvrtima, primjerice u Kuzguncuku, sakralne građevine različitih religija nalaze se jedna do druge. Daleko najveći dio stanovnika izjašnjava se pripadnicima islamskevjeroispovijesti. Važne su religijske manjine grčki pravoslavci, armenski kršćani i sefardski židovi.
U gradu se nalazi središte Carigradskog patrijarhata, kojem i danas pripadaju mnoge pravoslavne crkve u Turskoj i kome je priznato počasno prvenstvo u pravoslavlju. Ovdje djeluju i nadbiskup turske pravoslavne općine, armenski nadbiskup kao i turski nadrabin.
Prijedlog nekih fundamentalista o ponovnom uspostavljanju džamije u Aji Sofiji - danas muzeju - najvjerojatnije se neće ostvariti u današnjojsekularnoj Turskoj.

Muslimani su najbrojnija religijska skupina u Istanbulu, koja je podijeljena u više vjerskih smjerova. Najveći broj muslimana čine Suniti. Oko 15% do 30% muslimana izjašnjava se kao Aleviti i Alaviti (govornici arapskog).
2. rujna 1925. godine, Kemal Atatürk, osnivač moderne Turske, zabranio je tad vrlo brojni derviški red (tarikat). Veliki broj sljedbenikasufizma, islamskog misticizma, otad djeluje u tajnosti, te i danas imaju svojih sljedbenika. Budući da njihova zabrana vrijedi još i dan danas, većina djeluje u obliku "kulturnih udruga".


Grad je sjedište ekumenskog patrijarhata, kome pripadaju neke pravoslavne crkve, te sjedište armenskog nadbiskupa, kao i nadbiskupa sriske pravoslavne (aramejske) općine. Svakodnevni život Armenaca, Grka i aramejskih manjina koji žive u Istanbulu, oblikovan je poslijePrvoga svjetskog rata, diskriminacijom i odmazdom.
1942. godine, uveden je porez na bogatstvo (varlık vergisi) za sve nemuslimane, a u rujnu 1955. godine izveden je teški pogrom pod korumpiranom vladom premijera Adnana Menderesa (Istanbulski ili Rujanski pogrom).
Danas u Istanbulu živi oko 45.000 Armenaca [1] i 2 000 Grka, također postoji i manji broj bosporskih Nijemaca.


Sefardski Židovi žive u gradu već preko 500 godina. Oni su 1492. godine pobjegli s Iberijskog poluotoka, odakle su ih protjerali kršćani nakon pada maurskog carstva. Tada moćan sultan Bajazid II. (1481. - 1512.) poslao je veći dio osmanske flote u Španjolsku da bi spasio sefardske židove. Više od 200.000 židova, koji nisu željeli preći na kršćanstvo pobjegli su u Tanger, Alžir, Genovu, Marseille te poslije u Solun i na kraju u Istanbul. Sultan je dopustio naseljavanje 50.000 španjolskih Židova u Osmanskom Carstvu, te su u Istanbulu još i danas opstali sefardski židovi, čiji se broj procjenjuje na oko 20.000. Danas u Istanbulu možemo naći 20 sinagoga, od kojih je najvažnija Neve Şalom Sinagogu u četvrti Beyoğlu, koja je sagrađena 1951. godine. U Istanbulu je središte turskog nadrabina.

U novije vrijeme u Istanbul su se doselile mnoge nove etničke skupine, te tako u gradu postoje naselja kao: Arnavutköy (Albansko selo), Polonezköy (Poljsko selo) i Yeni Bosna(Nova Bosna).
Broj stanovnika Istanbula narastao je od 680.000, 1927. godine, na 1,3 milijuna, 1955. godine. 1975. godine, u gradu je živjelo 2,5 milijuna ljudi. Danas grad ima skoro 10 milijuna ljudi, što znači da se broj stanovnika u 30 godina povećao četiri puta. Od 9 797 536 stanovnika, 6 486 993 živi u europskom dijelu, a 3 310 543 u azijskom dijelu grada (stanje 1. siječnja 2005.).
Zbog velike nezaposlenosti u jugoistočnoj Turskoj, mnogo se ljudi preselilo iz tih područja u Istanbul, gdje živi većinom na gradskim periferijama (Gaziosmanpaşa, Ziya Gökalp). Migranti, većinom iz istočne Anatolije, stigli su u grad u potrazi za kvalitetnijim životom i poslom, što u većini slučajeva nisu našli. Ovo rezultira novim gecekonduom na gradskoj periferiji gotovo svake godine. Ta se područja poslije razvijaju u naselja koja se potom integriraju u šire gradsko područje.

Istanbul je središte turskog gospodarstva, čemu doprinosi povoljan geografski položaj. Grad pridonosi s oko 21.2% u turskom BDP-u. U Istanbulu se skuplja oko 40% ukupnih turskih poreza, te grad zapošljava petinu turskih industrijskih radnika. Od 1980. godine, rast je istanbulskog BDP-a oko 5% godišnje.
U 1990-im godinama, tursko gospodarstvo, a pogotovo Istanbul, pogodile su dvije velike gospodarske krize. Prva je bila azijska financijska kriza, koja je trajala od srpnja 1997. godine do početka 1998. Druga je bila ruska kriza od kolovoza 1998. pa do sredine 1999. koja se vrlo negativno odrazila na istanbulski izvoz, koji čini veći dio turskog izvoza. Nakon ovih kriznih razdoblja, uslijedila je postupna reorganizacija istanbulskog gospodarstva.
Potres koji se dogodio 17. kolovoza 1999. godine, čiji je epicentar bio u İzmitu, također je prouzročio ekonomski šok u gradu. Osim materijalnih i ljudskih gubitaka, katastrofa je prouzročila pad BDP-a od 2%.
Unatoč velikim ekonomskim šokovima, istanbulsko je gospodarstvo vrlo napredno, te je grad tursko industrijsko središte i u njemu se nalaze neke od najvećih turskih tvornica. Grad, zajedno sa svojom pokrajinom proizvodi: pamuk, voće, maslinovo ulje, svilu i duhan. Među najznačajnije industrijske proizvode spadaju: tekstil, guma, hrana, metali, koža, kemikalije, elektronika, papir, alkoholna pića i dr. U gradu se također nalaze i postrojenja za sastavljanje automobila i kamiona.
Važan dio gradskog gospodarstva čini turizam. Grad godišnje posjeti oko 3 milijuna turista, te grad ima vrlo velike prihvatne kapacitete, što se tiče smještaja i ugostiteljske ponude.

Zbog svog strateškog položaja Istanbul je imao važno mjesto u povijesti u posljednjih 2000 godina. On je mjesto miješanja raznih kultura i religija, te u gradu možemo vidjeti mnoštvo povijesnih džamija, crkava, sinagoga i palača. Zbog toga je povijesno središte Istanbula 1985. godine upisano na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi. Zaštićeno područje se sastoji od četiri dijela:
Osim ovih spomenika, Istanbul krase i mnogi drugi kao što su: Most Galata, četvrt Sarajburnu Toranj Galata, te Bajazitov toranj. Također se u gradu mogu vidjeti mnoge moderne zgrade, neboderi, trgovački centri i dr.
Najpoznatiji su muzeji u Istanbulu Topkapı Sarayı (bivša Sultanova palača ili Carigradski dvor), Aja Sofija, Crkva Hora, Arheološki muzej, Muzej turske i islamske umjetnosti, Istanbulski muzej moderne umjetnosti i Dolmabahçe Sarayı.
Mnoge pomoćne zgrade raznih džamija pretvorene su u muzeje te pružaju impresivan dojam osmanskog razdoblja.

U današnjem Istanbulu još se mogu naći mnoge povijesne građevine. Mnoge građevine danas su ruševine, te postoji mali broj njih koje su izdržale stoljeća.
Neke su crkve skoro netaknute, preživjele prvo kao džamije, a onda kao muzeji:
  • Aja Sofija (Ayasofya Camii, Crkva sv. Mudrosti), završena 537. godine
  • Crkva Pammakaristós (Fethiye Camii), sagrađena u 11. ili 12. stoljeću
  • kasnobizantska Crkva Hora (Kariye Camii), sadašnjeg izgleda od 14. stoljeća
  • Aja Irena ili Crkva „sv. Irena” (Aya İrini), koja je izbjegla preobrazbu u džamiju, te je služila kao oružarnica


    Osmanski sultan i njegovi dužnosnici, odmah nakon osvajanja grad, željeli su promijeniti njegov izgled, da bi demonstrirali svoju moć i vjeru. Budući da su se divili grčkoj arhitekturi grad, za preobrazbu grada zadužili su Sinana (Mimar Sinan), porijeklom najvjerojatnije Grk iliArmenac, koji je razvio poseban osmanski stil gradnje.
    Od 18. stoljeća, u gradnji se osjeća utjecaj zapadnjačkih stilova, kao barok (Lâleli Camii), klasični stil i secesija (Kamondo Merdivenleri,Beyoğlu). Za vrijeme Turske Republike javlja se „Prvi nacionalni arhitektonski pokret”.
    Osmanska arhitektura najviše se opaža u:
    • palačama i rezidencijama
    • džamijama i njihovim dodatnim zgradama
    • velikim dućanima, trgovinama i konačištima
    • bazarima
    • namjenskim i ukrasnim zgradama

      Prvu sistematsku zaštitu gradskih spomenika pokrenula je gradska vlast, krajem Prvog svjetskog rata, koji je ostavio mnoge spomenike opljačkana i oštećene. Ovaj je projekt od 1917. do 1918. vodio njemačko-turski povjesničar umjetnosti i pisac Friedrich Schrader. U 60-ima je u zaštiti spomenika posebno bio aktivan Çelik Gülersoy.
      Od 1985. godine, cijeli istanbulski stari grad je na UNESCO-vu popisu svjetske baštine.


      U Istanbulu se nalaze neke od najpriznatijih i kvalitetnijih ustanova visokog obrazovanja u Turskoj. Većina ovih sveučilišta javna su, ali se proteklih godine naglo povećao i broj privatnih sveučilišta.

      eke od najpoznatijih obrazovnih institucija u Istanbulu jesu: Istanbulsko tehničko sveučilište (Istanbul Teknik Üniversitesi (İTÜ)), Bosporsko Sveučilište (Boğaziçi Üniversitesi), Sveučilište Galatasaray, Istanbulsko sveučilište (İstanbul Üniversitesi (İÜ)), Sveučilište Marmara (Marmara Üniversitesi), Yildiz tehničko sveučilište (Yıldız Teknik Üniversitesi) i Sveučilište lijepih umjetnosti Mimar Sinan (Mimar Sinan Güzel Sanatlar Üniversitesi).
      Privatne obrazovne institucije jesu: Istanbulsko trgovačko sveučilište (İstanbul Ticaret Üniversitesi), Sveučilište Bahçeşehir (Bahçeşehir Üniversitesi), Sveučilište Koç (Koç Üniversitesi), Sveučilište Sabanci (Sabancı Üniversitesi), Sveučilište Bilgi (İstanbul Bilgi Üniversitesi), Istanbulsko kulturno sveučilište, Sveučilište Isik (Işık Üniversitesi), Sveučilište Yeditepe (Yeditepe Üniversitesi), Sveučilište Fatih (Fatih Üniversitesi), Sveučilište Maltepe (Maltepe Üniversitesi), Sveučilište Kadir Has (Kadir Has Üniversitesi), Sveučilište Haliç (Haliç Üniversitesi), Sveučilište Dogus (Doğuş Üniversitesi) i Sveučilište Beykent (Beykent Üniversitesi).


      Stanica Sirkeci zadnja je stanica za sve željezničke pruge na europskoj strani. Postoji samo jedna svakodnevna ruta i to zaBukurešt. Između Bospora i stanice Haydarpasa, prometuje se nekoliko puta dnevne prema Ankari i rjeđe prema drugim odredištima u Anatoliji. Ove su dvije istanbulske stanice, preko Bospora, spojene trajektom. U bliskoj budućnosti, projektomMarmaray spojit će se ove dvije željezničke trase, kao i metro sustav

      Istanbul je vrlo dobro povezan razvijenom cestovnom mrežom koja se stalno nadograđuje. S Europom ga spajaju ceste E5, E90 i prekoeuropska cesta za motorna vozila. Ceste za motorna vozila također spajaju grad s Ankarom i Edirneom. Grad ima dvije obilaznice, starija E5 koristi se većinom za gradski promet, dok se novija koristi za međugradski i međukontinentalni promet.Bosporski most i Fatih Sultan Mehmet most povezuju ove autoceste na dva kontinenta, preko Bospora.


      Istanbulska luka najvažnija je u zemlji. Stara luka u Zlatnom rogu služi većinom nautičarima. Stalne veze, kao i krstarice povezuju nekoliko europskih luka, kao: Pireja (Grčka) i grčki otoci, Dubrovnik (Hrvatska), Venecija, Napulj (Italija), Marseille (Francuska), Haifa (Izrael) u Sredozemlju, kao i Odesu (Ukrajina) u Crnom moru.
      Ovo je prva podzemna metro linija u kontinentalnoj Europi te druga u svijetu poslije Londonskog metroa (treća, ako se računa newyorški napušteni projekt Atlantic Avenue Tunnel u Brooklynu. Tünel je dugačak 573 m, s visinskom razlikom od 60 m, bez ikakvih stanica između Karaköya i trga Tünel, što ga čini prvom podzemnom uspinjačom. U neprestalnoj je upotrebi od 1875. godine. Dva vozila na jednoj pruzi voze svakih 3.5 minuta, a put traje 1.5 minutu. Svaki dan preveze se oko 15,000 ljudi.
      Druga, nova moderna uspinjača, s istim principom rada otvorena je u lipnju 2006. godine, spajajući Kabataş i Taksim. Duga je oko 600 metara s usponom od 60 metara, što prijeđe u 110 sekundi.

      Gradska laka željeznica otvorena je 3. rujna 1989. godine te je povezivala Aksaray i Kartaltepe. Linija je kasnije dorađena te je spojena sa zračnom lukom Atatürk, 30. prosinca 2002. Postoji 18 stanica, od kojih su 6 pod zemljom, a 3 su vijaduktne. Linija je duga 19.3 km te je potpuno izolirana od ostalog prometa, bez ikakvog međusobnog križanja. Linija pod zemlju ide 4.4 km. 37 vozila sa dva vagona dnevno prevezu 200,000 putnika. Ova investicija stajala je oko 550 milijuna USD. U azijskom dijelu grada još uvijek traje gradnja lake željeznice od Kadikoya do Kartala.
      Stanice istanbulske lake željeznice jesu: Havalimanı (Zračna luka Atatürk), Dünya Ticaret Merkezi, Yenibosna, Ataköy, Bahçelievler, Bakırköy, Zeytinburnu, Merter, Davutpaşa, Terazidere, Otogar/Esenler, Kartaltepe, Sağmalcılar, Bayrampaşa, Ulubatlı, Emniyet, Aksaray.


      Brzi tramvaj na standardnim tračnicama s modernim vozilima, vozi od 1992. godine, spajajući Sirkeci i Topkapi. Linija je u ožujku 1994. godine, proširena od četvrti Topkapi do Zeytinburnu, te od Sirkeci do Eminönü, u travnju 1996. 30. siječnja 2005. godine, pruga je proširena od Sirkecija do Kabataşa, prelazeći preko Zlatnog roga nakon 44 godine. Linija ima 24 stanice na dužini od 14 km. Na njoj vozi 55 vozila od ABB-a. Ukupno putovanje traje 42 minute, a dnevno se preveze oko 155,000 putnika. Ova investicija stajala je 110 milijuna USD.
      Stanice su sljedeće: Zeytinburnu, Mithatpaşa, Akşemsettin, Seyitnizam, Merkezefendi, Cevizlibağ, Topkapı, Pazartekke, Çapa, Fındıkzade, Haseki, Yusufpaşa, Aksaray, Laleli (Üniversite), Beyazıt (Kapalıçarşı), Çemberlitaş, Sultanahmet, Gülhane, Sirkeci, Eminönü (ferryboats), Karaköy, Tophane, Fındıklı, Kabataş.
      Između Taksima i Kabataşa u lipnju 2006. otvorena je moderna podzemna uspinjača koja povezuje ovu liniju s metroom u Taksimu.


      Marmaray je projekt kojim se spojila europska i azijska strana Istanbula, podvodnim tunelom ispod Bosporskog tjesnaca. Ime projekta dolazi od spoja riječi Marma (Mramorno more) i ray (željeznica). Projekt je počeo s gradnjom u svibnju 2004. godine, a njegov se završetak predviđan je za 2009. godinu. Završetak je bio odgađan, budući da su na mjestu iskapanja tunela pronađeni arheološki ostaci iz bizantskog razdoblja. Tunel Marmaray svečano je otvoren 29. listopada 2013., na 90. godišnjicu neovisnosti Republike Turske.[2]




u
Oznake: ,

0 komentari:

Objavi komentar

Pretplati se na: Objavi komentare (Atom)