Alessandro Del Piero italijanski je nogometaš. Rođen je 9. novembra 1974. u malom mjestu Coneglianu, blizu Trevisa. Trenutno nastupa za australijski Sydney FC. Dugi niz godina bio je kapiten najtrofejnijeg italijanskog tima, Juventusa.
Njegovo fudbalsko znanje visoko je cijenjeno u fudbalskim krugovima. Brazilska legenda Pele svrstao ga je među 100 najboljih živih igrača svijeta. Također je izabran među 100 najboljih igrača Evrope u prošlom stoljeću. 2000. godine bio je najbolje plaćeni igrač svijeta prema visini plaće, bonusa i reklamiranja. Trenutno je jedan od najplaćenijih i najpoštovanijih italijanskih nogometaša.
Osim nagrada za umijeće na terenu, osvojio je nekoliko nagrada za ponašanje na terenu i van njega. Dobio je tri "džentlmenske" nagrade, kao i Zlatno stopalo (nagradu za najboljeg igrača svijeta iznad 30 godina), što pokazuje njegovu veličinu u svijetu sporta.
Osim u vrhu napada, sposoban je između te pozicije i sredine terena, kao podrška isturenim suigračima. Sa svojih 173 centimetra postao je sinonim za golove sa pozicija oko šesnaesterca, naročito sa lijevog ugla odakle je često su svojoj karijeri postizao fenomenalne golove u dalji ugao golmana. Ta zona je poznata kao i 'Del Piero zona'.
Najbolji je strijelac Juventusa u historiji, a prvi je i po broju nastupa za Juventus. 6. aprila 2008. oborio je dugo čuvani rekord legendarnog štopera bianconera, Gaetana Sciree, od 552 nastupa. Šesti je strijelac Lige prvaka u njenoj historiji.
Počeo je trenirati s 8 godina u timu San Vendemmiano, a 5 godina kasnije preselio se u Padovu. Od samog djetinjstva bio je navijač Juventusa.
Odrastao je igrajući se svoja tri prijatelja: Nelsom, Pierpaolom i Giovanni-Paolom. Sva četvorica su sanjali da postanu nogometaši, ali je samo on uspio to i ostvariti. Njegov brat Stefano je također bio talentiran, ali mu je povreda okončala karijeru dok je igrao zaSampdoriu. Ipak, njihova porodica živjela je siromašno i Del Piero se u budućnosti vidio kao vozač kamiona koji će teško sastavljati kraj s krajem.
Dok je igrao u svom prvom klubu, on je obično bio golman. Njegova majka nije se slagala da igra neku drugu poziciju jer nije željela da se možda povrijedi, ali ju je stariji sin ipak uspio nagovoriti da Alessandra prebace u napad. Tu su ga kasnije zapazili skauti Padove i sa 13 godina 1988. prelazi u omladinski pogon tog kluba.
1991. odigrao je prvu utakmicu za klub iz Serie B. Naredne sezone zabilježio je 10 nastupa i prvi put bio strijelac.
Prve nogometne korake napravio je u maloj župi Saccon gdje je obično trenirao noću zahvaljujući svom ocu koji je obezbjedio rasvjetu na lokalnom stadionu. Zatim je nastavio igrat u najvećem timu iz svog rodnog grada San Vendemijanu gdje je odmah pokazao svoj raskošni talenat. Njegova majka je inače željela da joj sin bude golman jer nije željela da se povrijedi, ali ju je stariji sin Stefano nagovorio da počne igrati u napadu. Lokalni svećenik, koji je inače bio i predsjednik kluba, je razgovarao sa ljudima iz Padove.
1993. prelazi u Juventus, gdje je ostao do 2012. Debitirao je protiv Foggie 12. septembra iste godine, u narednoj utakmici je postigao prvijenac protiv Reggiane, a onda kad je prvi put krenuo od početka, i het-trik protiv Parme. Juventus je osvojio prvi scudetto nakon 8 godina posta u toj sezoni. Poslije je isti trofej osvojio još 8 puta (1995, 1997, 1998, 2002, 2003, 2005, 2006, 2012), Ligu prvaka, Interkontinentalni kup i UEFA Superkup 1996. godine. U sezoni 1994/95 i Coppa Italiju a četiri puta i (1995, 1997, 2002 i 2003)Superkup Italije. Izgubio je i četiri finala Lige Prvaka (1995, 1997, 1998, 2003). Najbolja sezona što se tiče efikasnosti mu je bila 1997/98 kada je u Seriji A 21 put uspio zatresti mrežu a sa 10 golova u najelitnijem takmičenju Starog kontinenta bio prvi strijelac.
Ipak u sezoni kasnije je imao pregršt problema. Optužen je za uzimanja dopinga (na kraju je proglašen nevinim u tom slučaju) a zatim je u oktobru u prvenstvenoj utakmici sa Udineseom zaradio veoma ozbiljnu povredu lijevog koljena koja ga je čitavu sezonu udaljila sa terena. Bez njega, klub se mučio i završio tek na 6. poziciji. Njegov nadimak je Pinturicchio, koji mu je u šali nadnio pokojni Gianni Agnelli kada je poredio njega i Roberta Baggiasa jednim svojim prijateljim Pinturicchiom iz Perugie, koji je bio student i njegovog profesora Perugina. Zaradio je i nadimak Il Fenomeno Vero što bi u prevodu značilo Istiniti fenomen.
Jedna od njegovih najboljih igračkih osobina je polivalentnost, sposobnost igranja na više pozicija a on je to prezentovao igranjem na više napadačkih pozicija u svojoj karijeri. Dok je počeo kao klasični špic, vremenom je prerastao u neku vrstu polu – špica, igrača koji razigrava kolege u napadu ispred sebe i sve to zahvaljujući svojoj sjajnoj tehnici i pregledu igre. Iz bilo koje pozicije oko šesnaesterca je mnogo puta pokazao sposobnost postizanja golova. U vrijeme dok je Marcello Lippi bio trener Juventusa, bio je ubojit u trokut – napadu sa Gianlucom Viallijem i Fabrizijom Ravanellijem. Poslije toga je sjajno surađivao u istom formatu sa Zinedinom Zidanom i Fillipom Inzaghijem. Zajedno sa Pavelom Nedvedom iDavidom Trezeguetom od 2001. godine je nastavio probijati protivničke odbrane. On je trenutno igrač sa najviše nastupa za klub svih vremena, a 17. oktobra 2010. godine je pretekao Gampiero Bonipertija i postao najbolji strijelac svih vremena u Seriji A za Juventus.
Uprkos velikim partijama sa klubom, u Italijanskoj reprezentacije je bio neka vrsta razočarenje iako je trenutno četvrti strijelac Azzura svih vremena. Prvi turnir za reprezentaciju je odigrao na EURU 96 u Engleskoj, ali je imao samo jedan nastup i to kada je počeo od početka protiv Rusije ali je tada zamijenjen na poluvremenu. Sa miljenikom navijača, Robertom Baggiom se borio za mjesto u ekipi na Mundijalu 98. godine u Francuskoj dok je kuburio i sa povredom zadobijenoj na finalu Lige Prvaka protiv Reala iz Madrida. Također je imao dvije velike šanse u finalu Europskog Prvenstva 2000. godine protiv Francuske.
Na internacionalnu scenu se vratio 2002. godine. Protiv Mađarske je u kvalifikacijama zabio presudni gol za odlazak u Koreju i Japan, a na samom prvenstvu je bio strijelac protiv Meksika. Taj gol je reprezentaciju odveo u osminu finala gdje su ispali od domaćina Južne Koreje. Nakon Eura 2004 u Portugalu, Lippija je u Juventusu zamijenio Fabio Capellokoji ga je redovno ostavljao na klupia a na teren slao Zlatana Ibrahimovića, pojačanje iz Ajaxa Ipak je uspio pokazati kakav je igrač i postići 14 golova.
Svjetsko Prvenstvo u Njemačkoj je počeo na klupi ulazeći na dva meča grupne faze u igru. Prvi put je počeo protiv Australije u osmini finala (1-0). 4. jula, kada je igrano polufinale sa domaćinom, ušao je sa klupe na kraju regularnog dijela i u produžetku sjajno pogodio za 2-0. Odmah je zatim sviran kraj. U izvođenju penala u finalu sa Francuskom (1-1 nakon regularnog dijela), šutirao je u seriji i bio siguran. Poslije utakmice, priznao je da mu je osvajanje Svjetskog prvenstva bio dječački san. Broj deset, koji je obično nosio na dresu u reprezentaciji, 2006. godine je dao Francescu Tottiju i zamjenio ga sedmicom. I nakon odlaska Rominog kapitena iz reprezentacije, nije želio vratiti stari broj rekavši da je zadovoljan sadašnjim.
Pozvan je i za EURO 2008 u Austriji i Švicarskoj gdje je zabilježio nastupe u dva meča (protiv Holandije i Rumunije) grupne faze. U četvrt – finalu Italija je eliminirana od Španijena penale (4-2) dok je on ušao u drugom produžetku. Trebao je šutirati peti penal ali sve je bilo završeno do tog trenutka.
Stručnjaci su se slagali da se Alessandro vratio u staru formu u sezoni 2005/06 kada je u svim natjecanjima 20 puta bio strijelac. Definitvno gol koji će najviše upamtiti je bio onaj protiv velikog rivala Internazionalaa kada je iz slobodnjaka u samom finišu meča zabio za 1-2. I u toj sezoni je uspio biti strijelac dosta puta uprkos činjenici da Capello nije mjenjao tretman prema njemu. U istoj sezoni je izjednačio rekord Jose Altafinia od šest golova poslije ulaženja u igru sa klupe. U martu 2006. je izjavio da bi rado otišao ako bi mu neki klub van Italije ponudio stalno mjesto u prvoj postavi tima. 10. januara iste godine je postao najbolji strijelac kluba svih vremena kada je u kupu Italije u meču protiv Fiorentine zabio tri gola, ukupno svojih 185. Prethodno je rekord držala legenda Juventusa Giampiero Bobiperti. Bio je poslijednji strijelac za Juventus u toj sezoni.
Zbog Calciopoli skandala, klub je izbačen u Seriju B. On je izjavio da će ostati kapiten tima i u Seriji B: "Porodica Agnelli je zaslužila ovo kao i navijači i nova uprava.“
Del Pierov prvi službeni nastup poslije Mundijala u Njemačkoj je bio u Coppa Italiji protiv Cesene, 23. augusta, kada je ušao sa klupe i nakon devet minuta donio prolazak svom timu. Opet je ušao sa klupe u narednom meču, također u Coppa Italiji, i postigao dva gola i tako donio produžetke pa penale u kojima je Napoli ipak bili bolji (5-4). U sezoni uSeriji B je bio najbolji strijelac lige a tim je uprkos minusu od 9 bodova završio na prvoj poziciji.
Nakon svađe sa upravom, Didier Deschamps je napustio Juventus na čije mjesto dolazi Claudio Ranieri. Alessandro ipak ima malih poteškoća na početku sezone (posebno kada promašuje penal protiv Rome) ali ipak pokazuje kakav je igrač i sa 21. golom postaje Cappaconiera lige. Do zadnjeg kola se borio sa klupskim kolegom Davidom Trezeguetom(20) i Marcom Borrielom iz Genoe (19). Postao je tek drugi Italijan u historiji koji je bio najbolji strijelac dvije različite lige uzastopno. Prije njega je to uradio Paolo Rossi 1982. godine (također prvo Seria B pa Seria A).
Del Piero je oženjen Soniom Amoruso sa kojom je bio u vezi od 1999. godine a par se vjenčao 2005. U julu 2007. su obznanili da čekaju bebu koja je na svijet došla 22. oktobra 2007. godine. Dobila je ime Tobias a rođena je u 00:20 u Sant'Anna bolnici u Torinu.
Koristio je novac u promovisanju borbe protiv raka pa je za to dobio nagradu od Associazione Italiana per la Ricerca sul Cancro (Italijanske asocijacije za otkrivanje raka) nagradu 'Vjera u ozdravljenje' tokom novembra 2006.
Iste godine je nosio baklju na ZOI u Torinu. Zajedno sa Marcom Materazzijem je poslije osvajanja Mundijala izašao na binu tokom koncerta Rolling Stonesa u Milanu gdje su bili gromoglasno pozdravljeni. Voli dosta čitati ali nema omiljen književni žanr; čita sve od trilera pa do stare Italijanske književnosti, kao i dobro ukompanovanih novela.
Ima brata Stefana, koji je devet godina stariji od njega i koji je sam bio fudbaler, ali je sada bratov menadžer. Njegova majka Bruna i otac Gino, električar, su bili bitan dio Alessandrovog života. Sretno je oženjen Soniom sa kojom ima dva sina Tobiasa i Sashu te kćerku Doroti.
Poseban je ljubitelj grupa U2, Foo Fighters i Oasis kao i Noela Gallaghera, sa kojim je lični prijatelj. Također voli vrhunska filmska ostvarenja. Al Pacino, Jack Nicholson i Robert De Niro su mu omiljeni glumci.[1]
Njegov stil oblačenja se razlikuje. Voli nositi laganu, sportsku odjeću idealnu za putovanja ili za igranje golfa – njegove velike ljubavi poslije fudbala, ali mu nije ni stran klasični, elegantni imidž. Omiljena modna linija mu je Cashus.
Voli se rekrearirati uz mnogo sportova. Osim fudbala, ljubitelj je i NBA-a, tenisa i već pomenutog golfa. Dobar je prijatelj sa Steveom Nashom, kanadskim NBA igračem, koji je izjavio da ga smatra jednim od boljih fudbalera svijeta.
0 komentari:
Objavi komentar