Real Madrid (špa: Real Madrid Club de Fútbol) španjolsko je športsko društvo, uz Barcelonom najznačajnije u državi, te jedno od najvećih i najpoznatijih u svijetu. Sjedište mu je smješteno u glavnom gradu Španjolske, Madridu. Službeno je osnovan 1902. pod imenom Madrid CF.[1] Godine 1920. od španjolskog kralja Alfonsa XIII. dobijaju naslov Real što nahrvatskom znači kraljevski[2]. Nogometni klub, Real Madrid CF, prema FIFI je proglašen najboljim klubom 20. stoljeća.[3] To društvo pamti velike rezultate još jednog Real Madrida, onog košarkaškog, punog imena Real Madrid Baloncesto. Adresa Reala je Avenida de Concha Espina 1, 28036 Madrid
Real igra na velebnom stadionu Santiago Bernabéu, u Madridu, nazvanom po najvećem predsjedniku u povijesti klubaSantiago Bernabéu Yesteu. U svojoj je povijesti rekorder po broju osvojenih naslova prvaka Europe, uspjelo im je to čak 10 puta. Španjolsku Primera ligu (La Ligu) osvajali su 32 puta, što je najviše od svih španjolskih klubova, Kup kralja osvajali su 19 puta, 8 puta su osvojli Španjolski SuperKup, jednom su bili pobjednici Copa Eva Duarte te jednom pobjednici španjolskog LigaKupa. Što se tiče ostalih europskih i svjetskih natjecanja još su dva puta osvajali Kup UEFA, dva puta Europski superkupte tri puta Interkontinentalni kup i jedno klupsko FIFA svjetsko prvenstvo. Real Madrid je, neslužbeno, najtrofejniji klub na svijetu.[4]
Ovaj klub u svijetu ima mnogo navijača te više od 1800 penasa (povezane podružnice navijača) diljem svijeta. Najvatreniji navijači ovog kluba nose naziv Ultras sur i smješteni su na južnoj tribini stadiona gdje na svakoj utakmici gromoglasno navijaju.[5]
Real Madrid je najbogatiji klub po prihodima (513 mil. € u 2013. godini)[6] te najbogatiji i najvrijedniji sportski kolektiv na svijetu (2,4 mlrd. €).[7]
U sklopu Real Madrida postoji još rezervna momčad Real Madrid Castilla, za koju uglavnom igraju mladi igrači iz Realove omladinske škole te treća momčad, Real Madrid C.
Tijekom povijesti madridski je klub imao mnogo nadimaka. Naširoko je poznat kao "Kraljevski klub". No, Real su prije zvali drukčije. Na početku su bili Los Merengues, po kolaču mereinque, pa zatim i Los Blancos. Oboje su se odnosili na tradicionalne, u potpunosti, bijele dresove kluba, koji su i danas lako prepoznatljivi. 70-ih godina 20. stoljeća dozvoljeno je klubovima kupovanje inozemnih igrača. Real je u tom razdoblju najviše kupovao igrače sa sjevera Europe, pa su ih počeli zvati Los Vikingos.[8] Nakon što je predsjednikom postao Florentino Pérez, u kraljevski su se klub počele dovoditi svjetske nogometne zvijezde, koje su ipak, samo na početku imale sjajne rezultate. U tom je razdoblju klub bio naširoko po svijetu poznat kao Galacticos (Svemirci).
Real ima i svoju nogometnu akademiju koja je u svijetu malo poznata, a iznjedrila je neke od najslavnijih igrača Kraljevskog kluba. Ta akademija naziva se La Fabrica. Čak 95 % nogometaša u Realovim potkategorijama (od Castille do Benjamin'sa) dolazi iz La Fabrice.
Nogomet je u Madrid došao 1895., zahvaljujući studentima i profesorima s Institución Libre de Enseñanza. Oni su osnovali, zajedno s nekoliko diplomiranih studenata s Cambridgea iOxforda, klub Football Sky.[9] Igrači su igrali svaku nedjelju ujutro u Moncloi. Pet godina kasnije klub se podijelio na New-Foot-Ball de Madrid i Espanol de Madrid. 1902. opet su se raspali, a 6. ožujka 1902. osnovan je Madrid FC. Iste te 1902. uprava madridskog kluba predložila je osnivanje nogometnog natjecanja u čast kralja Alfonsa XIII. Natjecanje, koje i danas postoji, naziva se Copa del Rey, tj. Kup kralja. Dvije godine kasnije tj. 1904. godine klub se ujedino s drugim madridskim klubovima, Moderno Amicale i Moncloa. Prvi predsjednik bio je Julián Palacios, a kad su se klubovi spojili predsjednikom je postao, zanimljivo, KatalonacJuan Padrós.[10] Prvi tajnik kluba bio je Manuel Mandia, a prvi rizničar bio je José de Gorostizaga. Na osvajanje naslova čekalo se samo tri godine jer je Real 1905. osvojio naslov Kupa kralja te je to jedino natjecanje tada u državi osvojio još tri godine za redom. Prvi naslov osvojili su na svom stadionu Chamartínu. Sedam godina kasnije Real se seli s manjih terena na Campo de O'Donnell.[11]
Velika godina u povijesti kluba je 1920. kada je kralj preimenovao Madrid FC dodavši mu kraljevsku naziv, te klub djeluje kao Real Madrid.[12] Čak 26 godina nakon osnivanja kupa, Španjolska je dobila i ligu. Pri osnutku bila je to Primera, a danas je naziv Primera liga BBVA, što bi u prijevodu značilo prva ili osnovna liga. Real je bio jedan od osnivača te lige. Od tad kraljevski klub nikad nije ispao u Segundu, tamošnju 2. ligu. No, naziv Real ubrzo se maknuo s imena i opet je klub postao samo Madrid FC. Kao Madrid, postali su prvi put prvaci, godine 1932., a već iduće godine obranili su naslov čime su postali prvi klub koji je to uspio.[13] Naziv Real ubrzo se nakon toga vratio i od tad je stalno dio imena ovog kluba. Najveća kriza klub je zadesila 1937. godine kada je klub gotovo prestao postojati radi neigranja zbog Španjolskog građanskog rata.
Prije nego li je postao predsjednikom Santiago Bernabéu Yeste je igrao u momčadi te bio njezinim kapetanom. Predsjednikom postaje postaje 1943., a službeno dvije godine kasnije.[14] Do tada je on već obavljao dužnosti prvog timskog direktora i menadžera. Pod njegovim predsjedništvom Real je obnovljen te je doživio uzlet, popravljaju se trening kampovi i dotadašnji stadion, koji su bili srušeni za vrijeme Španjolskog građanskog rata. Bio je inicijator i osnivač, na zamolbu novinara francuskog športskog lista, (zajedno s još Bedrignanom i Gusztavom Sebesom) egzibicijskog turnira europskih klubova koji je prerastao u današnju Ligu prvaka.[15] Bernabeuova je zasluga što se Real učvrstio kao najjači klub u Španjolskoj i Europi. Klub je osvajao Ligu prvaka od 1956. do 1960. Za vrijeme '70-tih klub je pet puta osvajao domaće prvenstvo i tri puta nacionalni kup. Bernabéu je umro 2. lipnja 1978. za vrijeme svjetskog prvenstva u Argentini.[16] Već sljedeće godine održalo je se prvo natjecanje njemu u čast pod nazivom Kup Santiago Bernabéua koje se igra i dan danas.[17] On je u Realu proveo 70 godina na svim dužnostima osim trenera. Za vrijeme njegovog predsjedanja Real je osvojio 29 trofeja što je rekord za nekog predsjednika. Redom su osvajali 16 naslova prvaka Španjolske, 6 naslova Kupa kralja, 6 naslova pobjednika Kupa prvaka te jedan Interkontinentalni kup.
Prije nego li je postao predsjednikom Santiago Bernabéu Yeste je igrao u momčadi te bio njezinim kapetanom. Predsjednikom postaje postaje 1943., a službeno dvije godine kasnije.[14] Do tada je on već obavljao dužnosti prvog timskog direktora i menadžera. Pod njegovim predsjedništvom Real je obnovljen te je doživio uzlet, popravljaju se trening kampovi i dotadašnji stadion, koji su bili srušeni za vrijeme Španjolskog građanskog rata. Bio je inicijator i osnivač, na zamolbu novinara francuskog športskog lista, (zajedno s još Bedrignanom i Gusztavom Sebesom) egzibicijskog turnira europskih klubova koji je prerastao u današnju Ligu prvaka.[15] Bernabeuova je zasluga što se Real učvrstio kao najjači klub u Španjolskoj i Europi. Klub je osvajao Ligu prvaka od 1956. do 1960. Za vrijeme '70-tih klub je pet puta osvajao domaće prvenstvo i tri puta nacionalni kup. Bernabéu je umro 2. lipnja 1978. za vrijeme svjetskog prvenstva u Argentini.[16] Već sljedeće godine održalo je se prvo natjecanje njemu u čast pod nazivom Kup Santiago Bernabéua koje se igra i dan danas.[17] On je u Realu proveo 70 godina na svim dužnostima osim trenera. Za vrijeme njegovog predsjedanja Real je osvojio 29 trofeja što je rekord za nekog predsjednika. Redom su osvajali 16 naslova prvaka Španjolske, 6 naslova Kupa kralja, 6 naslova pobjednika Kupa prvaka te jedan Interkontinentalni kup.
Do 50-ih se godina čekalo da Real osvoji nešto veliko. Primera je nakon 1933. bila nedostižna, kup se osvajao po 2 puta s razmakom od 10 godina. No, čekanje navijača se isplatilo s ulaskom u sredinu stoljeća. Real Madrid je postao mitski klub i ponos cijele Kastilje, na prkos mrskim im Kataloncima. Bila je to era vladavine nogometnih legendi Alfreda Di Stefana, Ferenca Puskasa, Raymonda Kope, Francisca Genta i Hectora Riala. Tih godina je, od strane UEFEosnovan Kup prvaka, s idejom da bude natjecanje najjačih klubova u Europi.[19] Ovakav Real pokazao je da ne pripada ovom svijetu osvojivši prvih pet finala za redom što nikad nikome kasnije nije uspjelo.[20] Zapaženo finale bilo je ono1960. godine kad su osvojili peti naslov prvaka. U finalu je odigrana jedna od najboljih utakmica svih vremena. Real je sa 7:3 pobijedio njemački Eintracht iz Frankfurta. Hat-trick postigao je Di Stefano, dok je Puskas postigao četiri pogotka. Real je poslije ove utakmice dobio pehar na stalno čuvanje kao prvi klub kojemu je to uspjelo te čast da na dresovima nosi UEFA-inu značku višestrukog pobjednika.[21] Rezultati nisu izostali ni u Primeri. Nakon dugog 19-godišnjeg čekanja osvojili su 1954. prvi naslov prvaka Španjolske pod imenom Real Madrid. Taj naslov prvaka bio je samo početak. Real je harao Španjolskom i u razdoblju od 1954. do 1969. osvojio nevjerojatnih 12 naslova prvaka. Samo 56., 59. i 66. nisu bili prvi. Jedina, kakva takva, prijetnja Realu bio je gradski suparnik Atletico. Kup kralja, iznenađujuće, 50-ih godina nisu osvajali. Tek 4 puta od 1937. do 1970.
Nešta slabije bile su 70-e godine. Naslovi prvaka Španjolske postali su rutina i Real je od 1970. do 1981. osvojio 6 naslova prvaka. Kup kralja osvojili su 3 puta. Ali, nakon zvjezdanog uzleta u Europi, u razdoblju od 1960. do 1998. samo je 1966. bila sretna, dok su 1962. i 1964. izgubili u finalima. Tada je u finalu Kupa prvaka pao beogradski Partizan s 2:1, a Real je postao prva momčad koja je Kup prvaka osvojila s igračima iste nacionalnosti.
Nakon Santiaga na mjesto predsjednika u rujnu 1978. dolazi Luis de Carlos. Dotada je Luis bio blagajnik kluba, ali daje ostavku i odlučuje se kandidirati. U izborima za mjesto predsjednika nadmoćno pobjeđuje protukandidate, Camposa Gila i José Daguerrea.
Dvije godine kasnije, 1980. u finalu Kupa kralja, igrali su Real Madrid i njegova B momčad, Castilla. To se dosada, a ni kasnije, nije nikada dogodilo. Realova druga momčad na putu do finala izbacila je čak četiri prvoligaške momčadi (Athletico Bilbaa, Sporting Gijona i Real Sociedada). No, ipak, "stariji brat" za njih je bio prejak i pobjedio ih je sa 6:1, no nogometaši obje momčadi su skupa podigli trofej, a prepuni stadion je klicao u oduševljenju. France Football je Real proglasio najboljim timom 1980. godine zbog dvostruke krune u Španjolskoj i dolaska do polufinala u Ligi Prvaka.
Sezona 1980./81. i nije bila baš tako dobra. U zadnjem kolu u zadnjim trenucima utakmice su primili pogodak i tako ispustili titulu prvaka Španjolske, a novi prvak bio je Real Sociedad. Jedva mjesec dana kasnije, izgubili su od Liverpoola u finalu Kupa prvaka s 1:0 također u zadnjem dijelu susreta.
Godine 1982. u Španjolskoj se igralo Svjetsko prvenstvo, a u finalu na Bernabeu su se susreli Italija i Njemačka. Italija je u uzbudljivoj utakmici pobjedila Njemačku s 3:1, a svaki talijanski gol madridska publika dočekala je s ovacijama. FIFA je pohvalila Španjolsku i madridski Real zbog stadiona i finalne utakmice.
S predsjedničkim izborima na vidiku, Luis de Carlos dovodi na mjesto trenera Reala Alfreda di Stefana, a na mjesto trenera Castille Amancia Amara, dvije madridske legende. Ovo je Di Stefanu bio prvi dolazak u Madrid nakon čak 18 godina. U izborima održanima 1982. Luis je ponovno osvojio mjesto predsjednika, a Real je te godine u svih pet godina završio na drugom mjestu. Nakon dvije godine Alfredo ponovno odlazi, no opet će proći kroz isto iskustvo 21 godinu kasnije. Dana 12. prosinca 1984. na europsku scenu stupa mladi Emilio Butragueño. Naime, u prvoj utakmici Kupa UEFA knock-out faze Anderlecht je u Belgiji slavio s 3:0 i očekivao se njegov lagan prolazak. na uzvratu nade im je pokopao mladi Butragueño s prvim europskim hat-trickom, a pogotke su još postigli i Jorge Valdano dva puta te Manolo Sanchís. Anderlecht je ispraćen sa šest pogodaka u mreži, a Real je kasnije osvojio to natjecanje. Prije toga, na mjesto predsjednika dolazi Ramón Mendoza. Real dva puta osvaja Kup UEFA, prvi put protiv mađarskog Videotona ukupnim rezultatom 4:0 (3:0 u Madridu i 0:1 na stadionu Sóstó) te drugi put protiv Kölna ukupnim rezultatom 5:3 (5:1 u Madridu i 2:0 u Kölnu).
Ramón Mendoza izabran je za predsjednika 24. svibnja 1986. Za vrijeme početka njegova predsjedanja klubom momčad je već na terenu vodila petorka nogometaša poznata kao Quinta del Buitre ("Pet strvinara")[23] te je Real bio smatran jednim od najjačih klubova u Europi. Ime je dobila po najkarizmatičnijem članu ove generacije, Emiliu Butragueñukoji je imao nadimak El Buitre (Sup). Ostali članovi bili su Manolo Sanchís, Rafael Martín Vázquez, Miguel Pardeza i Michel.[24]
Sanchís i Vázquez su prvi debitirali za Real. Bilo je to na gostovanju kod Murcije 4. prosinca 1983. Oba su se iskazala, a Sanchís je čak i dao pobjednički pogodak.[25] Nekoliko mjeseci kasnije, točnije 5. veljače 1984. debitirao je i Butragueño, koji je još više iznenadio te Cádizu zabio dva pogotka. Pardeza je debitirao također 1984., a Michel početkom iduće sezone.
Quinta je već 1986. spala na četiri igrača jer se Pardeza priključio Zaragozi. Real je u drugoj polovici '80.-ih imao jednu od najboljih europskih momčadi koja je dva puta osvajalaKup UEFA i pet puta zaredom španjolsko prvenstvo, što kasnije nikome nije uspjelo.[26] Jedino što nisu uspijeli osvojiti bila je Liga prvaka.
Pošto su svih pet igrača bili Španjolci, igrali su u nacionalnoj izabranoj vrsti.
Vázquez 1990. odlazi u Torino, ali se vraća nakon dvije sezone. Uskoro opet odlazi iz Reala u Deportivo iz La Coruñe 1995. godine. Butragueño napušta Real 1995., a Michel1996. Tako se raspala Realova legendarna postava. Sanchís je jedini igrač od Quinte da nije igrao nigdje osim Reala. Njemu za rukom uspjeva da osvoji Ligu prvaka s Realom. Bilo je to 1998. i 2000. On je 2001. godine otišao u mirovinu kao jedini aktivni član Quinte.
Za razliku od mnogo skupljih, a i po imenima jačih Galácticosa, Quinta je bila uspješnija u domaćem prvenstvu jer su Galácticosi samo dva puta osvajali Primeru, no oni su tri puta osvajali najjače natjecanje Starog kontinenta. Od ova se tri može prigovoriti za ono prvo, osvojeno 1998., jer tada u momčadi Reala nije igrao Luís Figo. Real je za vrijeme Quinte dobio svoj današnji stil igranja, visoki tempo, atraktivnost i agresivnost, na čemu su im mnogi prigovarali.
Razdoblje Quinte vrlo se rado uspoređuje s današnjom erom novih Galácticosa predvođenih trenerom Joseom Mourinhom. Dok je Quinta (također i prije Yé-yé) prakticirala tim s domaćim igračima, Galacticosi se baziraju na stranim i igračima zvučnog imena. To je dovelo da podrška Realu nije ista kao u osamdesetima ili šezdesetima, ali opet navijači Reala vole sjediti na stadionu i uživati u partijama svojih "zvijezda".
Ekipa Reala koju je predvodila Quinta nanizala je fenomenalnih 121 utakmicu bez poraza, što kasnije nikome nije uspjelo za rukom.[27]
Real predvođen ovom petorkom bio je jedna od najuspješnijih momčadi Starog kontinenta. Redom su osvajani 2 Kupa UEFA, 5 La Liga, 1 Kup kralja i 3 Španjolska SuperKupa.
Nakon što je proveo deset i pol godina na mjestu predsjednika Reala Ramón Mendoza 20. studenoga 1995.predaje neopozivu ostavku Upravi kluba. To otvara lakši put Sanzu da postane predsjednikom Reala, što mu i usojeva poći ta rukom. Njegov prvi veliki pozet bilo je dovođenje talijanskog stručnjaka Fabia Capella na klupu Reala 20. svibnja 1996.. On ondje smjenjuje privremenog trenera Iglesiasa. Međutim, trofejni Capello osvaja naslov prvaka Španjolske, ali podnosi ostavku nakon samo godinu dana uz izliku "kako se nije navikao". Poslije Capella na klupu sjeda njemački stručnjak Jupp Heynckes koji ih je trebao odvesti do naslova prvaka Europe. Do kraja 90-ih nisu osvojili naslov pobjednika tog natjecanja. Osamdesetih godina je kraljevski klub bio daleko od naslova prvaka Europe, jedina utjeha su im dva Kupa UEFA zaredom. Kup kralja osvojen je dva puta od 1981. do 1990., a liga-kup tek jednom, i to je dosad jedini put da je to natjecanje pripalo Realu. Španjolsko prvenstvo nisu osvajali od 1980. do1986., a tada je uslijedio niz od 5 uzastopnih naslova prvaka. U klub dolaze Roberto Carlos, Predrag Mijatović,Davor Šuker i Clarence Seedorf kao pojačanja već jakom kadru kao što su Rául, Fernando Hierro, Iván Zamorano iFernando Redondo.[28] Kao rezultat silnih pojačanja prekida se 32-ogodišnji post osvajanja Lige prvaka. U finalu je Real pobjedio favorizirani torinski Juventusa rezultatom 1:0, a jedini pogodak postigao je Mijatović u 87. minuti susreta.[29] Ubrzo i Jupp Heynckes daje ostavku, a na mjestu trenera smjenjuje ga jedna od Relovih legendi, José Antonio Camacho. No i Camacho daje otkaz prije početka sezone.
Nakon što je Camacho iznenađujuće dao otkaz, Sanz na mjesto trenera dovodi Guusa Hiddinka. On vodi Real u finalu Interkontinentalnog kupa protiv Vasco da Game. Rezultat je bio 1:1, a onda na scenu stupa Raúl. U 83. minuti Raul prima loptu na nekih 30 metara od gola da Game, ulazi u šesnaesterac, na travu šalje dvojicu igrača i golmana te daje jedan od ljepših golova svoje karijere. No, Hiddink prije kraja sezone također dobija otkaz, a zamjenjuje ga Velšanin John Toshack koji nakon 9 mjeseci također dobija otkaz. Tako je Real promijenio sedam trenera u tri godine.
Od Toshacka Real preuzima Vicente del Bosque. Del Bosque je Real preuzeo u sredini sezone te ga dovodi do finala LP 2000. gdje se Real susreće s Valencijom. Real pobjeđuje 3:0 pogotcima Raúla, Morientesa i McManamana. Tako Real osvaja trofej LP na kraju 20. stoljeća i početku 21. stoljeća.
U srpnju 2000. godine započelo je novo doba Real Madrida. Za predsjednika je izabran Florentino Pérez[30] koji je obećao da će izbrisati dug kluba, modernizirati upravljanje te da će od Reala napraviti klub pun Zidanea i Pavona, u prijevodu, klub u kojem će igrati veliki strani igrači i sjajni mladi igrači iz omladinske škole. Jedno od glavnih obećanja bilo je i to da će iz najljućeg protivnika Barcelone dovesti sjajnog krilnog napadača Luísa Figa.[31] Perez postaje predsjednikom 16. srpnja, a samo osam dana nakon toga u klub pristiže obećavani Figo.
Nekoliko dana poslije toga, jedan od zaštitnih "znakova" kluba, Fernando Redondo, koji je otvoreno podržavao Perezova suparnika o dotadašnjeg predsjednika Sanza, neobjašnjivo je prodan u Milan. Tijekom ljeta u klub pristižu Claude Makélélé, Albert Celades, Flavio Conceição, César Sánchez, Pedro Munitis i Santiago Solari. Osim Makéléléa i Conceiçãa sa svima ostalima je dogovoren transfer prije Perezovog izabiranja za predsjednika. U klub uskoro pristiže i Zinedine Zidane pa se u novu sezonu 2001. kreće s mnogo nade u osvajanje većine od mogućih 5 trofeja. Zanimljivost je kako je Perez na dodjeliZlatne lopte Zidaneu na salveti napisao "Želiš li igrati za Real?" na što se ovaj osmjehnuo i tim osmjehom potvrdio odgovor. Nedugo poslije toga, Zidane pristiže u Madrid. No, Real pada već na prvoj prepreci kada ga u europskom SuperKupu Galatasaray pobjeđiva 2:1. Uskoro se ozljedio i Morientes, pa je del Bosque bio primoran u napad s Raulom staviti veznjaka Gutija. Real poslije toga gubi u prvenstvu od Barcelone 2:0, u Kupu Kralja ispada od Toleda, a Interkontinentalni kup mu oduzima Boca Juniors. Nakon ovakvih šokova Real ipak početkom drugog dijela sezone dolazi na prvo mjesto u La Ligi kojeg neće ispuštati sve do kraja natjecanja. Real uspješno prolazi i grupu LP. U knock-out fazi natjecanje dolazi im Galatasaray pa se u Realovim nogometašima javlja želja za "osvetom". U dvije utakmice Real je pobjedio ukupnim rezultatom 5:3 i prošao dalje. Real se u polufinalu sastaje s minhenskim Bayernomgdje gubi nakon produžetaka ukupnim rezultatom 3:1. Bayern poslije postaje prvakom.
Perez prodaje Realov trening-kompleks Deportivu za 480 milijuna eura kako bi si priskrbio još više novca za transfere. Uskoro dolaze Ronaldo i David Beckham, a Real dobiva nadimak Los Galácticos tj. Svemirci. Real za svoju 100. obljetnicu osvaja LP u finalu protiv Leverkusena 2:1 i onog poznatog Zidaneovog voleja. Oni također osvajaju europski SuperKup, Interkontinentalni kup te španjolski SuperKup u dva navrata između 2002. tj. 2001. i 2003.
Perezova politika Zidanes y Pavones donijela je mnogo novca u klupsku kasu, posebno od sponzora te turneja po Aziji. Nakon ovoga uskoro počinju problemi u klubu.
U ljeto 2003., nakon osvojene La Lige, Perez i Upravno odbor neobjašnjivo odbijaju produžiti ugovor del Bosqueu koji odlazi. Ovim potezom unio se nemir u svlačionicu, a s tribina su Ultrasi jasno poručivali što misle o Upravi i predsjedniku. Međutim, to je samo "početak kraja". Uskoro iz Real odlazi ikona i kapetan kluba Fernando Hierro, a "duša" momčadi Makélélé, nakon žestoke prepirke s Perezom napušta klub. Poslije se doznalo da je Makélélé tražio veću plaću, što je zasigurno i zaslužio. Perez je to odbio, ali je i dalje pretjerano plaćao neke zvijezde kluba. Uskoro klub napušta i McManaman što dovodi do srdžbe navijača prema upravi. Zadnjeg dana prijelaznog roka klub napišta i Morientes koji odlazi u Monaco. Pod novim trenerom, Queirozom Real kreće u novu sezonu. Trener Queiroz daje mnogo minutaže mladim igračima kluba. U LP Real prolazi kao prvi grupnu fazu, ali ga u četvrtfinalu izbaciva Monaco, upravo golovima Morientesa. La Ligu te godine osvaja Valencija, a Real je završio na razočaravajućem četvrtom mjestu. U finalu Kupa kralja Real gubi od Zaragoze što dovodi do smjene na klupi gdje Quieroza mjenja Camacho. Poslije toga slijede sve lošije izvedbe gdje Real u iduće dvije godine nije osvojio nijedan trofej, a iz kluba je otišao Michael Owen koji niej imao veliku minutažu. Poslije loših rezultata, Camacho daje ostavku. U sezoni 2005./06. u klub dolaze Sergio Ramos, Julio Baptista i Robinho. Real se dobro držao u prvenstvu, ali je nakon katastrofalnog poraza 3:0 od Barcelone na Bernabeuu izgubio svaku šansu za naslov. U LP ispadaju od Arsenala. Uskoro Zidane završava karijeru, Figo se svadio sa svima u klubu i oko kluba te odlazi u Inter, Ronaldo se poslije SP 2002. gdje je postigao fantastičnih 8 pogodaka, raspao i čuveni Il Fenomeno igrao je sve lošije. U klubu od prvih Galácticosa ostaju Casillas, Carlos, Raul i Beckham. Beckham nije ponovio odlične igre iz Uniteda te je u Realu prikazivao samo blijede partije. Godinu dana kasnije Galácticosi se konačno raspadaju, a nakon poraza od Mallorce Pérez podnosi ostavku 27. veljače 2006.
Dana 2. srpnja 2006. za predsjednika kluba izabran je Ramón Calderón. On za novog trenera imenuje Fabia Capella, a Predraga Mijatovića športskim direktorom. Uskoro Capello iz Juventusa dovodi Cannavara, proglašenog najboljim nogometašem svijeta teEmersona za ukupnu cijenu od 23 mil. €, iz Uniteda dolazi Ruud van Nistelrooy za 15 mil. €, Mahamadou Diarra iz Lyona za 26 mil. €. Međutim, iako je obećao, ne uspijeva dovesti Kaku iz Milana i Arjena Robbena iz Chelsea. Tijekom zimskog prijelaznog roka u klub stižu Marcelo, Fernando Gago i Gonzalo Higuaín. Calderon u medijima kritizira neke igrače zbog ponašanja u svlačionici, pogotovo Davida Beckhama, koji već te sezone odlazi u LA Galaxy. Real je odlično ušao u sezonu 2006./07., te se s Barcelonom izmjenjivao na vodećoj poziciji. Peto kolo prije kraja Barcelona je gostovala na Bernabeuu. Real je čak tri puta vodio, ali se Barcelona tri puta vraćala i utakmica je završila 3:3. U idućem kolu Barcelona je kiksala kod Betisa, a Real je pobjedio Huelvu. Do kraja Real nije ispuštao prednost te je po 30. put digao trofej pobjednika Primere. Iduće sezone u Real pristižu dva nizozemska virtuoza Arjen Robben iWesley Sneijder. Uz pomoć ove dvojice Real osvaja i La LIgu u sezono 2007./08. U finalu španjolskog SuperKupa dočekala ih je Valencija. Prvu utakmicu na Mestalli Real je izgubio rezultatom 3:2. Uskoro dolazi i druga utakmica na Bernabeu. Valencija dolazi u vodstvo preko Silve u 32. minuti. Sedam minuta kasnije Rafael van der Vaart dobija izravni crveni karton te tako Real ostaje s desetoricom. Van Nistelrooy i Ramos, začuđujuće, vraćaju Real u vodstvo, ali Nistelrooy dobija drugi žuti u 72. minuti te tako Real ostaje s devetoricom. To nije pokolebalo Realov napad koji do kraja utakmice daje još dva pogoka, a Valencijin poraz donekle ublažava pogotkom bivši Realovac, Fernando Morientes. Tako je Real s devetoricom igrača pobjedio Valenciju 4:2 i ukupnim rezultatom 6:5 odnijeo naslov na nevjericu mnogih simpatizera Valencije. Ova je utakmica proglašena jednom od najboljih finala u španjolskoj športskoj povijesti. Od osvajanja ovog trofeja stvari u madridskom divu kreću nagore. Calderon uskoro odlazi s mjesta predsjednika, a zamjenjuje ga Vicente Boluda. No i on ubrzo daje ostavku, a na mjesto predsjednika po drugi put dolazi Florentino Perez.[33][34]
U ljeto 2003., nakon osvojene La Lige, Perez i Upravno odbor neobjašnjivo odbijaju produžiti ugovor del Bosqueu koji odlazi. Ovim potezom unio se nemir u svlačionicu, a s tribina su Ultrasi jasno poručivali što misle o Upravi i predsjedniku. Međutim, to je samo "početak kraja". Uskoro iz Real odlazi ikona i kapetan kluba Fernando Hierro, a "duša" momčadi Makélélé, nakon žestoke prepirke s Perezom napušta klub. Poslije se doznalo da je Makélélé tražio veću plaću, što je zasigurno i zaslužio. Perez je to odbio, ali je i dalje pretjerano plaćao neke zvijezde kluba. Uskoro klub napušta i McManaman što dovodi do srdžbe navijača prema upravi. Zadnjeg dana prijelaznog roka klub napišta i Morientes koji odlazi u Monaco. Pod novim trenerom, Queirozom Real kreće u novu sezonu. Trener Queiroz daje mnogo minutaže mladim igračima kluba. U LP Real prolazi kao prvi grupnu fazu, ali ga u četvrtfinalu izbaciva Monaco, upravo golovima Morientesa. La Ligu te godine osvaja Valencija, a Real je završio na razočaravajućem četvrtom mjestu. U finalu Kupa kralja Real gubi od Zaragoze što dovodi do smjene na klupi gdje Quieroza mjenja Camacho. Poslije toga slijede sve lošije izvedbe gdje Real u iduće dvije godine nije osvojio nijedan trofej, a iz kluba je otišao Michael Owen koji niej imao veliku minutažu. Poslije loših rezultata, Camacho daje ostavku. U sezoni 2005./06. u klub dolaze Sergio Ramos, Julio Baptista i Robinho. Real se dobro držao u prvenstvu, ali je nakon katastrofalnog poraza 3:0 od Barcelone na Bernabeuu izgubio svaku šansu za naslov. U LP ispadaju od Arsenala. Uskoro Zidane završava karijeru, Figo se svadio sa svima u klubu i oko kluba te odlazi u Inter, Ronaldo se poslije SP 2002. gdje je postigao fantastičnih 8 pogodaka, raspao i čuveni Il Fenomeno igrao je sve lošije. U klubu od prvih Galácticosa ostaju Casillas, Carlos, Raul i Beckham. Beckham nije ponovio odlične igre iz Uniteda te je u Realu prikazivao samo blijede partije. Godinu dana kasnije Galácticosi se konačno raspadaju, a nakon poraza od Mallorce Pérez podnosi ostavku 27. veljače 2006.
Dana 2. srpnja 2006. za predsjednika kluba izabran je Ramón Calderón. On za novog trenera imenuje Fabia Capella, a Predraga Mijatovića športskim direktorom. Uskoro Capello iz Juventusa dovodi Cannavara, proglašenog najboljim nogometašem svijeta teEmersona za ukupnu cijenu od 23 mil. €, iz Uniteda dolazi Ruud van Nistelrooy za 15 mil. €, Mahamadou Diarra iz Lyona za 26 mil. €. Međutim, iako je obećao, ne uspijeva dovesti Kaku iz Milana i Arjena Robbena iz Chelsea. Tijekom zimskog prijelaznog roka u klub stižu Marcelo, Fernando Gago i Gonzalo Higuaín. Calderon u medijima kritizira neke igrače zbog ponašanja u svlačionici, pogotovo Davida Beckhama, koji već te sezone odlazi u LA Galaxy. Real je odlično ušao u sezonu 2006./07., te se s Barcelonom izmjenjivao na vodećoj poziciji. Peto kolo prije kraja Barcelona je gostovala na Bernabeuu. Real je čak tri puta vodio, ali se Barcelona tri puta vraćala i utakmica je završila 3:3. U idućem kolu Barcelona je kiksala kod Betisa, a Real je pobjedio Huelvu. Do kraja Real nije ispuštao prednost te je po 30. put digao trofej pobjednika Primere. Iduće sezone u Real pristižu dva nizozemska virtuoza Arjen Robben iWesley Sneijder. Uz pomoć ove dvojice Real osvaja i La LIgu u sezono 2007./08. U finalu španjolskog SuperKupa dočekala ih je Valencija. Prvu utakmicu na Mestalli Real je izgubio rezultatom 3:2. Uskoro dolazi i druga utakmica na Bernabeu. Valencija dolazi u vodstvo preko Silve u 32. minuti. Sedam minuta kasnije Rafael van der Vaart dobija izravni crveni karton te tako Real ostaje s desetoricom. Van Nistelrooy i Ramos, začuđujuće, vraćaju Real u vodstvo, ali Nistelrooy dobija drugi žuti u 72. minuti te tako Real ostaje s devetoricom. To nije pokolebalo Realov napad koji do kraja utakmice daje još dva pogoka, a Valencijin poraz donekle ublažava pogotkom bivši Realovac, Fernando Morientes. Tako je Real s devetoricom igrača pobjedio Valenciju 4:2 i ukupnim rezultatom 6:5 odnijeo naslov na nevjericu mnogih simpatizera Valencije. Ova je utakmica proglašena jednom od najboljih finala u španjolskoj športskoj povijesti. Od osvajanja ovog trofeja stvari u madridskom divu kreću nagore. Calderon uskoro odlazi s mjesta predsjednika, a zamjenjuje ga Vicente Boluda. No i on ubrzo daje ostavku, a na mjesto predsjednika po drugi put dolazi Florentino Perez.[33][34]
Odmah nakon što je vraćen na mjesto predsjednika Pérez smjenjuje dotadašnjeg trenera Juandea Ramosa i na njegovo mjesto postavlja čileanskog stručnjaka Manuela Pellegrinia, dotadašnjeg trenera španjolskog prvoligaša Villarreala. Nakon toga, baš kao i u svojem prvom mandatu, Pérez u klub dovodi nekoliko velikih nogometnih zvijezda. Prva i najveća zvijezda bio je Cristiano Ronaldo. Portugalski napadač u Real je stigao iz engleskog premierligaša Manchester Uniteda, i to za rekordnu svotu od 80 milijuna funti (94 mil. €). Taj transfer odjeknuo je svjetskim medijima poput bombe, no međutim nije svugdje naišao na odobravanje. Velik broj trenera i dužnosnika klubova iz Europe, ali i šire, kao i mnogo nogometnih stručnjaka, kritizirao je transfer smatrajući ga neprimjereno skupim. Među kritičarima bio je i Joan Laporta, tadašnji predsjednik najvećeg Realovog rivala, Barcelone. No Ronaldo je bio samo jedna od skupih akvizicija madridskog diva. Sljedeći je na Santiago Bernabéu "sletio" brazilski umjetnik, dotadašnji veznjak talijanskog Milana Ricardo Izecson dos Santos Leite poznatiji kao Kaká. Igrač zbog kojeg su svojevremeno zahladili odnosi između madridskog Reala i Milana, doveden je za 65 milijuna €. Sljedeći na Pérezovom popisu bio je talenirani francuski napadač alžirskog podrijetla Karim Benzema, koji je pristigao iz francuskog velikana Lyona. Vrijednost tog trasfera procjenjuje se na 35 milijuna eura. No ni tu nije bio kraj velikim tranferima. Nakon Benzeme na red je stigao i španjolski reprezentativac i veznjak engleskog Liverpoola, Xabi Alonso, za čije je usluge izdvojeno 30 milijuna eura. No kako nebi ispalo da se ponovno, kao i kod prvih Galacticosa, dovode samo napadači i vezni igrači, dovedeno je i nekoliko obrambenih igrača. Među njima navjviše se ističe ime Raula Albiola, talentiranog braniča španjolske reprezentacije i Valencije, čija je cjena bila 15 milijuna eura. Uz navedene velike zvijezde dovedeno je još nekoliko, uglavnom mladih i talentiranih igrača: Álvaro Arbeloa (Liverpool) - 4.5 mil €; Esteban Granero (Getafe) - 4 mil €; Álvaro Negredo(Almeria) - 5 mil € (iste sezone prodan u Sevillu za 15 mil €). Istovremeno, klub napušta mnogo igrača, koje je Pérez smatrao nepotrebnima. Od svih imena najviše iskaču dva nizozemska veznjaka. Riječ je o Arjenu Robbenu i Wesleyu Sneijderu. Robben, inače često sklon ozljedama, bio je jedna od udarnih karika prethodnih sezona, iznimno brz igrač gotovo nevjerojatne tehnike često je na muke stavljao obrane momčadi diljem Europe. No Pérezu to nije bilo dovoljno i Robben je prodan minhenskom Bayernu za omalenih 25 milijuna €. Wesley Sneijder, inače čvrsti veznjak i razigravač razornog udarca, također je proglašen viškom stoga je karijeru nastavio u milanskom Interu, a za njega je Real dobio odštetu od 15 milijuna eura. Zanimljivost vezana uz ove transfere je to da su se ta dva igrača godinu kasnije susrela ni manje ni više već u finalu Lige Prvaka, u utakmici u kojoj je Inter pobijedio Bayern s 2:0. Tu je vjerojatno i sam Perez uvidio svoju veliku pogrešku. Osim navedenog dvojca, klub je još napustila i jedna od legendi kluba, Míchel Salgado koji je u Realu proveo 10 godina svoje karijere i sudjelovao u osvajanju 2 Lige prvaka. Od ostalih igrača koji su napustili klub valja spomenuti Fabia Cannavara (Al-Ahli Dubai); Gabriela Heinzea (Marseille); Javier Saviola (Benfica); Klaas-Jan Huntelaar (Milan) i dr. No unatoč brojnim transferima i ukupno potrošenih 252 milijuna eura, u prvoj sezoni ponovnog Perezovog vladanja Realom klub nije uspio osvojiti niti jedan trofej. Prvo ih je iz španjolskog Kupa Kralja izbacio niželigaš AD Alcorcón i to s ukupno 4:1 u dvije utakmice. U Ligi Prvaka također nije bilo uspjeha, te su već šestu godinu u nizu ispali u osmini završnice, a koban je bio francuski Lyon (1:0; 1:1). Mnogo bolje je momčad izgledala u španjolskoj Primeri, no prvak je ipak bila Barcelona, sa samo tri boda prednosti ispred Reala. Zbog tog neuspjeha na klupi Reala smijenjen je Manuel Pellegrini, a njegovo mjesto preuzeo je jedan od najboljih trenera na svijetu, osvajač dvije Lige Prvaka s dva različita kluba i osvajač nekoliko nacionalnih prvenstava i kupova, karizmatični, no i ekscesima sklon, Portugalac José Mourinho.
U sezoni 2010./11. klub napuštaju dvije velike legende, Raul i Guti. Kako bi smanjio bijes navijača, Perez u klub dovodi sedam pojačanja:Sergia Canalesa (Racing Santander), Ángela di Maríu (Benfica), Pedra Leona (Getafe), Ricarda Carvalha (Chelsea), Samija Khediru(Stuttgart), Mesuta Özila (Werder Bremen), a iz Citya na posudbu dolazi Emmanuel Adebayor. Unatoč svim ovim pojačanjima Real je 29. studenog 2010. doživio jedan od najtežih poraza u klupskoj povijesti. Bio je to poraz od najvećeg rivala Barcelone s katastrofalnih 5:0. Real se poslije tog poraza donekle oporavio te je napredovao u Ligi prvaka kao prvi u grupi, prošao osminu i četvrtfinale te dolazi u polufinale prvi put nakon osam godina. Iza toga uslijedilo je ono što se dosad nikad nije dogodilo. Naime, u 18 dana odigrana su čak 4 El Clásica. Prvi susret odigran je u Primeri i završio je rezultatom 1:1, a oba pogotka postignuta s bijele točke. Drugi susret bilo je finale Kupa kralja. Real je bio bolja momčad, što je i okrunio pogotkom Cristiana Ronalda glavom u produžecima. Završilo je 1:0, a Real je tako po 18. put podigao trofej Kupa kralja. Zatim su uslijedila dva kontroverzna meča u polufinalu Lige prvaka. U prvom susretu koji se igrao na prepunom Bernabeu Real je držao rezultat 0:0, da bi sudac u sredini drugog poluvremena isključio Realova braniča, Pepea. Pepe je dobio izravni crveni karton zbog "surovog prekršaja" na Danielu Alvesu. Daniel Alves se okretao na travnjaku i govorio da ne može hodati, da bi minutu nakon toga ušao na teren i počeo trčati bez problema. Kasnijim pregledavanjem snimke utvrđeno je da Pepe nije uopće dodirnuo Alvesa te da je ovaj simulirao što je očito bila jedna od prekretnica ovog polufinala. Pepe, koji je inače vrlo važan igrač, nije mogao igrati sljedeću utakmicu, a Real je ovu prvu s igračem manje izgubio sa 0:2. Na toj istoj utakmici Barcelonin vezni igrač Sergio Busquets je Realovog braniča Marcela vrijeđao na rasnoj osnovi za što nikad nije bio kažnjen. Druga utakmica završila je neodlučeno, a Realu je poništen regularan pogodak početkom drugog poluvremena što je također prelomilo utakmicu.[35] U Primeri je Real u zadnje četiri utakmice postigao 21 pogodak, a većinu ih je dao Cristiano Ronaldo koji je tako postao najbolji strijelac jedne sezone Primere u povijesti te je osvojio Zlatnu kopačku kao najbolji napadač Europe.
U sezoni 2011./12. Real je napokon prekinuo dominaciju Barcelone. Iako je u finalu SuperKupa izgubio ukupnim rezultatom 5:4 Real je odlično krenuo u sezonu. U ljetnom prijelaznom roku u klub dolaze Nuri Şahin (Borussia Dortmund), Hamit Altıntop (Bayern München), José Maria Callejón (Espanyol) te Raphaël Varane (Lens). Ta sezona se popularno nazvala La Liga de los Récords zbog toga što su Real i njegovi nogometaši srušili stare i postavili nove rekorde. Dva glavna rekorda su ta da je Real postigao najviše pogodaka u jednoj sezoni Primere ikada. Real je postigao 121 gol te je tako srušio svoj vlastiti rekord iz 1989./90. koji je iznosio 107 golova te da su osvojili fenomenalnih 100 bodova. Trojac Higuain-Benzema-Ronaldo postao je najuspješniji napadački trojac u nogometnoj povijesti postigavši preko 110 golova u svim natjecanjima. Real je osvojio Primeru po 32. put te prvi put nakon 2008., ispao u polufinalu Kupa kralja od Barcelone te u polufinalu Lige prvaka na jedanaesterce od minhenskog Bayerna. Najbolji strijelac sezone bio je Cristiano Ronaldo sa 60 golova i tako je postao prvim nogometašem u povijesti koji je postigao gol svim klubovima u Primeri. [36][37]
Sezona La Decime
Dana 25. lipnja 2013. trenerom madridske momčadi postaje Carlo Ancelotti naslijedivši Josea Mourinha, sa trogodišnjim ugovorom. Ubrzo imenuje Zinedinea Zidanea svojim pomoćnikom, a već 1. kolovoza potvrđuje se transfer Garetha Balea s možda čak rekordnih 100 milijuna eura. Real je loše otvorio sezonu u Primeri, te je kaskao za Barcelonom i Atleticom, ali sa prestankom zimske stanke i početkom ljetne Real furiozno kreće i dostiže prednost već navedenog dvojca, te čak prelazi i u vodstvo. Zatim Real gubi dvije utakmice zaredom od Barcelone (3:4) i Seville (2:1) te se čini kako je prvenstvo izgubljeno. Kasnije se pokazalo da je Real titulu izgubio u zadnja 4 kola gdje je uzeo samo 5 od mogućih 12 bodova, a prvakom Španjolske nakon dugih 18 godina postaje Atletico iz Madrida. U međuvremenu je Real osvojio Kup kralja u finalu protiv Barcelone sa rezultatom 2:1 i fenomenalnim pogodkom Balea. Real je također u polufinalu Lige prvaka izbacio proščogodišnjeg prvaka, Bayerna iz Munchena sa ukupnih 5:0 i ogromnim trijumfom 4:0 na Allianz Areni uz dva pogotka Sergia Ramosa te Cristiana Ronalda. Uskoro dolazi i finale Lige prvaka, a po prvi puta u povijesti ovoga natjecanja susrela su se dva gradska Reala. Utakmica je otvorena uz lijepu ceremoniju, a tvrdu utakmicu prekinuo je Diego Godín koji dovodi Atletico u vodstvo. Too vodstvo stajalo je sve do sami finiš utakmice kada nade Atletice u prvu europsku krunu pokopava Sergio Ramos golom u 93. minuti. Otišlo se u produžetke gdje je Real vrlo vješto iskoristio svoju psihološku prednost te uz golove Balea, Marcela i Cristiana dolazi do konačnih i velikih 4:1 te svoje desete titule Lige prvaka, popularno zvane La Decima.[38]
Nakon što je Real osvojio toliko priželjkivanu La Decimu, uskoro je klub potresla jedna loša vijest koja je sve navijače i simpatizere Reala zavila u crno. Dana 7. srpnja 2014. u bolnici u Madridu preminula je jedna od velikih legendi kluba i počasni predsjednik, veliki Alfredo Di Stefano[39], a idućega dana mu je Real pripremio javni oproštaj na svome stadionu.[40]
Na Mundijalu u Brazilu, nogometaši Madrida nisu se baš istakli. Španjolci predvođeni Sergiom Ramosom, Ikerom Casillasom, Xabijem Alonsom ispadaju velikom blamažom već u grupnoj fazi. U grupnoj fazi odlaze i Luka Modrić te Portugalci Cristiano Ronaldo, Pepe i Coentrao. U knock-out fazi ispali su Marcelo, Benzema i Varane. No u finalu se susreću Angel di Maria i Sami Khedira. Njemačka je bila bolja te je Khedira postao jedan od rijetkih nogometaša koji je u istoj godini osvojio i Mundijal i Ligu prvaka. Nakon SP u Brazilu u Real pristiža tri nogometaša koji su se iskazali na Mundijalu. Fenomenalni golman Kostarike Keylor Navas. sjajni Kolumbijac i Zlatna kopačka prvenstva James Rodríguez te prvak sa Njemačkom Toni Kroos. Klub su napustili Alvaro Morata (Juventus), Diego Lopez (Milan), a na posudbu je otišao Casemiro (Porto).
Dana 12. kolovoza 2014., Real je pod vodstvom Ancelottia osvojio i drugi europski superkup pobjedivši Sevillu 2:0 u Cardiffu zgodicima Cristiana Ronalda.[41] S ovim se trofejom Real izjednačio na vrhu sa Barcelonom u 78 službenih naslova priznatih od strane FIFE i UEFE.
20. prosinca 2014. Real Madrid je osvojio svoje prvo FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo u Maroku pobjedivši u finalu argentinski San Lorenzo 2:0.[42]
Prvi grb kluba bio je jednostavan s prikazom ukrštenih slova MCF što je označavalo Madrid Football Club. Slova su bila prikazana bijelom bojom na tamnoplavoj podlozi, dok je dres bio bijele boje. Prva promjena dogodila se 1908. kada su slova stilirizirana i dodan je krug. Kada je Real proglašenKraljevskim klubom 1920. na grb je dodana kruna, a ime kluba je promjenjeno u Real Madrid Club de Footbal. S padom monarhije 1931. kruna je uklonjena kao i naziv Real. Završetkom Građanskog rata ponovo se vraća kruna i naziv Real samo što se ovaj put grb popunjava zlatnom bojom kao najistaknutijim dijelom te je zadržana plava linija na grbu. Posljednja promjena dogodila je se 2001. na ulasku u novo stoljeće kada je svijetlo-plava crta potamnjena.
Domaća boja kluba bila je bijela s plavom crtom poprijeko koje danas nema na dresu već je sačuvana u grbu. 1902. plave su se štucne zamijenile onima crne boje. 23. studenog u utakmici s madridskim Atleticom Real je postao prvi klub u Španjolskoj koji je na dresovima nosio brojeve. Današnje Realove tradicionalne boje su bijela i crna, a ponekad i crvena. Real je kroz cijelu svoju povijest ostao dosljedan bijelim dresovima i bijelim šorcevima. Iznimka je bila jedna godina, tj. 1925. kada je bijeli šorc zamjenjen onim crne boje. To su predložili, a prijedlog je prihvačen, Quesada i Escobal koji su putovali te godine u Englesku. Ondje su ostali "zadivljeni elegancijom" tog dizajna te su ga donijeli kuću u Madrid. Real je taj dizajn nosio samo jednu sezonu jer se ispadanje od Barcelone u polufinalu Kupa kralja (ukupni rezultat je bio 7-1) pripisalo kao "Božja kazna" i nesreća te su vraćeni Realovi standardni bijeli šorcevi. Kako je Real prebacio svoj dres po uzoru na drugi (ipak samo na jednu sezone), tako je engleski klub Leeds United promijenio boje kluba u bijelo nakon Realove pobjede 7:3 u finalu Lige prvaka protiv Eintrachta te Leeds i dan danas nosi bijele dresove. Prvi Realov sponzor bio je Zanussi od 1982. do 1985. Idućih sedam godina Reala su naizmjenično sponzorirali Parmalata iOtaysa. Prvi duži ugovor bio je onaj s TEKA-om koji je trajao od 1992. do 2001. Ove potonje godine Real je na dresovima nosio natpis Realmadrid.com kako bi popularizirao svoju web-stranicu. Od 2002. do 2006. glavni sponzor bio je Siemens mobile, a od 2006. do 2007. sponzorom je bio BenQ Siemens. Zbog nekih nesuglasica partnerstvo je prekinuto te od tada Realu na dresu stoji BWIN
. Glavni proizvađ i partner Realovih dresova je tvrtka Adidas.
Prvo mjesto gdje je Real igrao bio je Campo de O'Donnell od 1912. gdje su nastupali 11 godina. Nakon toga, Real se preselio naCampo de Ciudad Lineal, malo igralište s kapacitetom od 8000 gledatelja. Poslije je Real igrao domaće utakmice na stadionu Chamartin koji je otvoren 17. svibnja 1923. utakmicom s Newcastelom. Na ovom je stadionu, koji je imao kapacitet od oko 22500 gledatelja, Real osvojio prvi naslov prvaka Španjolske. Nakon par uspjeha, predsjednik Santiago Bernabéu, odlućio je da je stadion premalen za ambicije Reala. Sagrađen je novi stadion, koji je i danas dom ovog velikana, Santiago Bernabéu. Prva utakmica na novootvorenom stadionu bila je s portugalskim Belenensessom koju je Real pobijedio 3-1, a prvi pogodak na ovom stadionu postigao je Sabino Barinaga.
Iako je na početku imao kapacitet od 12o tisuć0, to je se radi UEFA-inih pravila moralo reducirati. Realova uprava je 2011. godine najavila obnavljanje stadiona i dodavanje pomičnog krova. Što se tiče posjećenosti stadiona i gledanosti ove momčadi, Real je četvrta ekipa u Europi odmah iza Borussie Dortmund, Barcelone i Manchester Uniteda. Razlog tome je što ova tri kluba imaju veće stadione od Realova.
Bernabéu je bio mjesto odigravanja finala EURA 1964. gdje su Španjolci pred svojom publikom osvojili naslov europskih prvaka te finala SP 1982. Osim reprezentativnih finala na Bernabéuu su se igrala i četiri finala Lige prvaka. To je bilo 1957., 1969., 1980. i 2010. Godine 1957. Real je na svom stadionu osvojio naslov prvaka Europe čime je postao prvi osvajač na domaćem terenu te jedna od dvije momčadi kojima je to pošlo za rukom. Druga momčad je talijanski Inter.
Dana 14. studenoga 2007. Bernabéu je od UEFA-e dobio ocjenu "pet zvjezdica".
Dana 9. svibnja 2006. otvoren je stadion Alfreda di Stefana u sklopu kompleksa Ciudad Real Madrid. Otvoren je utakmicom između Reala i njegov starog suparnika iz finala Lige prvaka, Stade de Reimsa. Real je tu utakmicu dobio rezultatom 6:1. Stadion je dobio ime po legendarnom igraču Reala, Alfredu di Stéfanu. Na njemu domaće utakmice igra Realova B momčad, Castilla. Smješten je u parku Valdebebasu u blizini zračne luke Barajas.
. Glavni proizvađ i partner Realovih dresova je tvrtka Adidas.
0 komentari:
Objavi komentar