Sarajevo je glavni grad Bosne i Hercegovine, njena metropola[3] i njen najveći urbani, kulturni, ekonomski i prometni centar, glavni grad Federacije Bosne i Hercegovine i sjedište Kantona Sarajevo.
Prema popisu iz 1991. grad je imao 416.497, a prema procjeni iz 2008. 304.614 stanovnika, dok područje metropole grada Sarajeva ima 421.289 stanovnika, uključujući sve općine Sarajevskog kantona [4]. Kroz grad protiče rijeka Miljacka, a u neposrednoj blizini grada je i izvorište rijeke Bosne, sa popularnim izletištem Vrelom Bosne. Oko grada su olimpijske planine: Jahorina,Bjelašnica, Igman, Treskavica i Trebević, koji su posebno tokom zimskih mjeseci omiljena izletišta Sarajlija i turista iz cijeloga svijeta.
Sarajevo je relativno mali grad u usporedbi sa svjetskim metropolama, ali je njegovo ime kroz bogat duhovni, historijski i prirodni izgled poznatije od imena nekih većih svjetskih gradova. 1914. godine u Sarajevu su ubijeni austrougarski prestolonasljednik Franz Ferdinand i njegova supruga Sophie, čime je započeo Prvi svjetski rat. Sedamdeset godina kasnije, 1984. godine u gradu se održavaju 14. Zimske olimpijske igre. Tokom ranih 1990-ih godina ime grada je često bilo na naslovnicama dnevnih novina u cijelom svijetu, jer se tu vodio jedan od najkrvavijih ratova u novijoj evropskoj historiji. Grad je 1.425 dana bio pod stalnom opsadom srpskih snaga. U napadima je 11.541 ljudi svih nacionalnosti izgubilo život, od toga 1.601 dijete, a skoro 50.000 ih je bilo povrijeđeno. Danas, u vremenu posljeratne izgradnje, Sarajevo je najbrže rastući grad u Bosni i Hercegovini [5]. Turistički vodičLonely Planet svrstao je 2006. godine Sarajevo na 43 mjesto najljepših gradova svijeta[6], a 2009. je Sarajevo jedno od deset gradova koje je vrijedno posjetiti[7].
Sarajevo se nalazi gotovo u samom geografskom središtu Bosne i Hercegovine i zaprema površinu od 141,5 km2. Centralni dijelovi grada smješteni su u kompozitnoj Sarajevskoj kotlini koja se pruža od istoka prema zapadu i završava u Sarajevskom polju, okruženo planinama Bjelašnicom i Igmanom na jugozapadu, Trebevićem na jugoistoku, te srednjim planinama i međudolinskim rtovima na sjeveru i sjeverozapadu. Najstariji dijelovi grada (Vratnik, Bistrik, Hrid, Kovači, Alifakovac) su na padinama okolnih bregova. Prosječna nadmorska visina Sarajevskog polja je 500 m. Najzapadnija tačka polja je na 180 16' istočne geografske dužine. Krajnja istočna tačka je na 180 27' istočne geografske dužine, najsjevernija je 430 53’ sjeverne geografske širine, a najjužnija je na 430 47' sjeverne geografske širine [9].
Klima u Sarajevu je sa jakim utjecajima kontinentalne klime. Prosječna godišnja temperatura iznosi 12.5 °C, a prosječna količina oborina je oko 570 mm. Najtopliji mjesec je august, a najhladniji januar. Najviše oborina je u junu, dok je najmanje u martu. Najniža zabilježena temperatura je -21,8 °C (23. januara.1963.), najviša 37,4 °C (24. jula.1987.)[10]. Najsušnija godina je 2012, kada je u Sarajevu palo samo 425 mm oborina. Sarajevo prosječno ima oko 85 dana sa temperaturom iznad 30 °C. Sunčani sati godišnje variraju između 1.900 i 2.200.
Sarajevo se nalazi gotovo u samom geografskom središtu Bosne i Hercegovine i zaprema površinu od 141,5 km2. Centralni dijelovi grada smješteni su u kompozitnoj Sarajevskoj kotlini koja se pruža od istoka prema zapadu i završava u Sarajevskom polju, okruženo planinama Bjelašnicom i Igmanom na jugozapadu, Trebevićem na jugoistoku, te srednjim planinama i međudolinskim rtovima na sjeveru i sjeverozapadu. Najstariji dijelovi grada (Vratnik, Bistrik, Hrid, Kovači, Alifakovac) su na padinama okolnih bregova. Prosječna nadmorska visina Sarajevskog polja je 500 m. Najzapadnija tačka polja je na 180 16' istočne geografske dužine. Krajnja istočna tačka je na 180 27' istočne geografske dužine, najsjevernija je 430 53’ sjeverne geografske širine, a najjužnija je na 430 47' sjeverne geografske širine [9].
Klima u Sarajevu je sa jakim utjecajima kontinentalne klime. Prosječna godišnja temperatura iznosi 12.5 °C, a prosječna količina oborina je oko 570 mm. Najtopliji mjesec je august, a najhladniji januar. Najviše oborina je u junu, dok je najmanje u martu. Najniža zabilježena temperatura je -21,8 °C (23. januara.1963.), najviša 37,4 °C (24. jula.1987.)[10]. Najsušnija godina je 2012, kada je u Sarajevu palo samo 425 mm oborina. Sarajevo prosječno ima oko 85 dana sa temperaturom iznad 30 °C. Sunčani sati godišnje variraju između 1.900 i 2.200.
Miljacka je rijeka, koja najvećim dijelom protiče kroz Sarajevo od istoka prema zapadu. Duga je 35,9 kilometera. Nastaje od nekoliko vrela u podnožju planina Romanije i Jahorine. Paljanska Miljacka (12,9 km) izvire u Palama. Mokranjska Miljacka izvire u Kadinom Selu. Nekoliko kilometera istočno od Sarajeva u selu Dovlići, ove dvije pritoke se spajaju u Miljacku. Dalje Miljacka teče na zapad, u Sarajevo, odakle nastavlja svoj put prema rijeci Bosni u koju se uliva.
U zapadnom dijelu Sarajevskog polja, na području prigradskog naselja Ilidža, izvire jedna od najvećih rijeka u Bosni i Hercegovini, Bosna, koja nastaje od tridesetak manjih izvora u podnožju planine Igman, stvarajući jedinstven park prirode -Vrelo Bosne.
Pored rijeka Bosne, Željeznice i Miljacke, ostali veći stalni vodotoci su: Zujevina, Ljubina, Misoča, Stavnja, Tilava, Dobrinja, Bijela rijeka,Crna rijeka, [[]Rakitnica (rijeka)|Rakitnica], Mošćanica, Vogošćanska rijeka i dr [11].
Vodopad Skakavac, visok 98 metara, se nalazi 12 km od centra.
Centar grada Sarajeva leži na nadmorskoj visini od 511 metara iznad površine mora. Najnižu nadmorsku visinu u sarajevskoj kotlini ima naselje Ilidža sa 498 m, dok viši dijelovi grada i prigradska naselja na padinama okolnih brda: Grdonj i Hum na sjeveru, Borija na istoku i padine Trebevića na jugu, leže na prosječnoj nadmorskoj visini od 900 metara. Grad okružuju šumoviti obronci olimpijskih planina jedinstvene ljepote, čiji vrhovi prelaze 2000 metara visine: Treskavica (2088 m), Bjelašnica (2067 m), Jahorina (1916 m),Igman (1502 m) i Trebević (1629 m) [12]. Obronci obližnjih planina bogati su šumom. Crnogorica (jela, smrča, ariš i bor) i bjelogorica (breza, topola i lijeska) se prepliću i čine prirodu u okolini grada neobično lijepom. 1939. godine botaničar K. Maly osnovao je Botanički vrt na Trebeviću, koji je u drugom svjetskom ratu u potpunosti uništen. 1948. godine na visini od 1530 m zasađen je rasadnik, botanički arboretum Šumarskog fakulteta. Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini 1992-95. šumski fond je najvećim dijelom uništen .
Historija prvih ljudskih naselja na području Sarajeva seže do mlađeg kamenog doba. Nakon perioda neolita, ilirske i rimske vladavine, u 7. stoljeću ovdje se naseljavaju Slaveni. U povelji iz 13. stoljeća područje Sarajeva je dio bosanske samostalne države Vrhbosna. O ovom vremenu svjedoče nadgrobni spomenici jedinstveni u svijetu - stećci. Nedaleko od Sarajeva, u selu Hreša pronađeno je 30 stećaka. Najljepši krase vrtZemaljskog muzeja u Sarajevu.
Dolaskom Turaka 1435. i padom utvrde Hodidjed, na obalama Miljacke nastaje grad Sarajevo. Osnivačem Sarajeva smatra se Isa-beg Ishaković, koji je 1462. izdao naredbu o formiranju grada, sagradio prvu džamiju, dvor, most i nekoliko javnih ustanova. 1507. grad se prvi put pominje svojim današnjim imenom (ime od Saraj-ovasi, polje oko dvora). Intenzivni razvoj zanatstva i trgovine brzo su od Sarajeva stvorili bogat grad, raskrsnicureligija i kultura, trgovačkih puteva i putnika. U 16. vijeku to je bio jedan od najbogatijih gradova u ovom dijelu Evrope, kada su izgrađene i neke kapitalne građevine koje i danas predstavljaju bisere arhitekture i civilizacije tog doba. Tada je u Sarajevu, kao zadužbina vezira Gazi Husrev-bega otvorena i Visoka škola Kuršumli-medresa, koja je podsjećala na univerzitete u drugim velikim gradovima Evrope. 1531. izgrađena Gazihusrev-begova džamija najpoznatija je građevina starog Sarajeva i jedan od najvećih sakralnih spomenika islamske arhitekture na Balkanu. Iz ovog vremena su Imaret, bezistani i hamami. Tih godina je izgrađena i Stara pravoslavna crkva.[13] „Zlatno doba“ prekinut će požar 1697., kada je austrijski princ Eugen von Savoyen sa samo 8500 vojnika ušao u grad i do temelja ga zapalio. Od 1850. je Sarajevo glavni grad Bosne, provincije Osmanlijskog carstva. U grad se doseljavaju Jevreji Sefardi, poslije izgona iz Španije, grade sinagoge, a istovremeno nastaju pravoslavne, katoličke i evangelističke crkve i Katedrala Srca Isusova. Sarajevo je na malom prostoru našlo mjesta za sve četiri velike svjetske religije, kulture i civilizacije. Dugotrajni suživot je stvorio posebnu kulturu i multinacionalni duh, koji je izdržao mnoge historijske izazove.
svoj dotad orijentalni, dobija i drugi, evropski izgled. Austro-ugarski period je vrijeme snažnog prodiranja srednjoevropske kulture, načina privređivanja, običaja i drugih civilizacijskih vrijednosti. Grad dobija savremene fabrike, a brojne škole zapadnog tipa i kulturne institucije obogaćuju glavni grad Bosne i Hercegovine. U ovo se vrijeme grade Zemaljski muzej, gradska Vijećnica, Gimnazija, sud, zgradaNarodnog pozorišta, pošta, bolnica, tržnica, banke, vile na Marijin dvoru i dr. Gradi se uskotračna pruga prema sjeveru, jugu i istoku. Pod velom „evropeizacije“, austrougarski carski činovnici i vojnici crpe dotad malo korištena privredna i prirodna bogatstva Bosne.
28.juna 1914. godine, pripadnik Mlade Bosne, Gavrilo Princip je u Sarajevu izvršio atentat na austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda, što je poslužilo kao povod Austrougarskoj Monarhiji da napadne Kraljevinu Srbiju, čime je otpočeo Prvoi svjetski rat. Poslije Prvog svjetskog rata, grad ulazi u sastav jugoslavenskih državnih zajednica: Kraljevine SHS, a potom i Kraljevine Jugoslavije. Sarajevo je izloženo snažnim uticajima Beograda, pa ipak ostaje uglavnom na margini interesa tadašnjeg režima i dinastije Karađorđevića. Arhitektonska slika grada ostaje gotovo nepromijenjena, industrija nazaduje, društvena nezadovoljstva radnika rastu i Sarajevo, kao grad, između dva svjetska rata, uglavnom stagnira i privredno i ekonomski nazaduje.Letargiju u koju je grad zapao prekidaju protesti i štrajkovi radnika i napredne sarajevske inteligencije.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata od 1941. do 1945. grad je pripadao Nezavisnoj državi Hrvatskoj, gdje je bio upravno središte Velike župe Vrhbosna. Nakon kraja rata 1945. Sarajevo postaje upravni, kulturni i ekonomski centar SR Bosne i Hercegovine, jedne od ukupno šest republika SFR Jugoslavije. U gradu se razvija industrija, ekonomija, a školstvo i kultura čine ga glavnim gradom. Osniva se Univerzitet, Akademija nauka i umjetnosti, brojni muzeji i galerije, naučne institucije, radio-televizija. Broj stanovnika grada raste na više od 500.000. Takvom kosmopolitskom i modernom gradu Međunarodni olimpijski odbor povjerava organizaciju XIV Zimskih olimpijskih igara, koje su sa velikim uspjehom održane 1984.
Društvene i političke promjene u tadašnjoj Jugoslaviji dovele su do prvih političkih izbora 1992. na kojima je izabrano Predsjedništvo BiH. Predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, raspisao je građanski referendum o samostalnosti BiH. To je dovelo do stvaranja nezavisne i suverene države Bosne i Hercegovine. Neslaganjem vojnog vrha JNA i četveročlanog Predsjedništva SFRJ s većinskom odlukom naroda BiH, dolazi do izbijanja međunacionalnih sukoba, stvaranja nacionalnih paravojnih formacija i agresije na Bosnu i Hercegovinu, a posebno na njen glavni grad, Sarajevo. Sam grad Sarajevo, bio je pod fizičkom blokadom 3,5 godine, u neprestanim vojnim akcijama pretrpio je ogromna materijalna razaranja i brojne ljudske gubitke. Snajperskom i artiljerijskom vatrom velikosrpskih snaga ubijeno je 10.615 ljudi, među kojima je bilo 1.601 dijete, a skoro 50.000 stanovnika Sarajeva bilo je ranjeno. Spaljena je gradska Vijećnica u kojoj je bila smještena Narodna i Univerzitetska biblioteka, a mnogi kulturno-historijski, stambeni i vjerski objekti u gradu su oštećeni.
Grad Sarajevo od 2000. godine ima svoju novu zastavu i novi grb. Na glavi štita su elementi tipičnih krovova, koji simboliziraju i brda u zelenoj boji. Ispod su nazubljene gradske zidine s dvije otvorene kapije u crnoj boji na bijeloj pozadini, koje simboliziraju Grad. U dnu grba je dolina, kroz koju teče rijeka u plavoj boji, koju premošćuje bijeli most. Okvir grba je zlatno-žut [14].
Čelna tijela vlasti u Gradu Sarajevo su gradonačelnik, koji upravlja radom Gradskih službi, te Gradsko vijeće Sarajeva koje ima 28 članova. Upravu grada sačinjavaju: kabinet gradonačelnika, dva zamjenika gradonačelnika, sekretar gradske uprave, savjetnici gradonačelnika, Pravobranilac Grada Sarajeva i sedam gradskih službi za pitanja opće uprave, komunalne poslova, lokalno poslovanje i razvoj grada, urbano planiranje i stambene poslove, obrazovanje, kulturu i sport, Zavod za informatiku i telematiku, Gradski savjet i stručni kolegij gradonačelnika.[15]
Grad Sarajevo se sastoji od četiri gradske općine: Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo i Novi Grad, a zajedno sa susjednim općinama čini Kanton Sarajevo, koji je u sastavu Federacije Bosne i Hercegovine. Od dijelova predratnih općina Novi Grad, Novo Sarajevo, Stari Grad, Trnovo, Pale i cijelog teritorija općine Sokolac 1993., te naselja Kasindo, Lukavica, Hreša itd.[16]formiran je Grad Istočno Sarajevo, koji je pripao entitetu Republika Srpska. Istočno Sarajevo se do odluke Ustavnog suda o neustavnosti naziva zvalo Srpsko Sarajevo. Zvanično Istočno Sarajevo čine: Istočni Stari Grad, Istočna Ilidža, Istočno Novo Sarajevo, Pale, Trnovo RS i Sokolac.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata od 1941. do 1945. grad je pripadao Nezavisnoj državi Hrvatskoj, gdje je bio upravno središte Velike župe Vrhbosna. Nakon kraja rata 1945. Sarajevo postaje upravni, kulturni i ekonomski centar SR Bosne i Hercegovine, jedne od ukupno šest republika SFR Jugoslavije. U gradu se razvija industrija, ekonomija, a školstvo i kultura čine ga glavnim gradom. Osniva se Univerzitet, Akademija nauka i umjetnosti, brojni muzeji i galerije, naučne institucije, radio-televizija. Broj stanovnika grada raste na više od 500.000. Takvom kosmopolitskom i modernom gradu Međunarodni olimpijski odbor povjerava organizaciju XIV Zimskih olimpijskih igara, koje su sa velikim uspjehom održane 1984.
Društvene i političke promjene u tadašnjoj Jugoslaviji dovele su do prvih političkih izbora 1992. na kojima je izabrano Predsjedništvo BiH. Predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, raspisao je građanski referendum o samostalnosti BiH. To je dovelo do stvaranja nezavisne i suverene države Bosne i Hercegovine. Neslaganjem vojnog vrha JNA i četveročlanog Predsjedništva SFRJ s većinskom odlukom naroda BiH, dolazi do izbijanja međunacionalnih sukoba, stvaranja nacionalnih paravojnih formacija i agresije na Bosnu i Hercegovinu, a posebno na njen glavni grad, Sarajevo. Sam grad Sarajevo, bio je pod fizičkom blokadom 3,5 godine, u neprestanim vojnim akcijama pretrpio je ogromna materijalna razaranja i brojne ljudske gubitke. Snajperskom i artiljerijskom vatrom velikosrpskih snaga ubijeno je 10.615 ljudi, među kojima je bilo 1.601 dijete, a skoro 50.000 stanovnika Sarajeva bilo je ranjeno. Spaljena je gradska Vijećnica u kojoj je bila smještena Narodna i Univerzitetska biblioteka, a mnogi kulturno-historijski, stambeni i vjerski objekti u gradu su oštećeni.
Grad Sarajevo od 2000. godine ima svoju novu zastavu i novi grb. Na glavi štita su elementi tipičnih krovova, koji simboliziraju i brda u zelenoj boji. Ispod su nazubljene gradske zidine s dvije otvorene kapije u crnoj boji na bijeloj pozadini, koje simboliziraju Grad. U dnu grba je dolina, kroz koju teče rijeka u plavoj boji, koju premošćuje bijeli most. Okvir grba je zlatno-žut [14].
Čelna tijela vlasti u Gradu Sarajevo su gradonačelnik, koji upravlja radom Gradskih službi, te Gradsko vijeće Sarajeva koje ima 28 članova. Upravu grada sačinjavaju: kabinet gradonačelnika, dva zamjenika gradonačelnika, sekretar gradske uprave, savjetnici gradonačelnika, Pravobranilac Grada Sarajeva i sedam gradskih službi za pitanja opće uprave, komunalne poslova, lokalno poslovanje i razvoj grada, urbano planiranje i stambene poslove, obrazovanje, kulturu i sport, Zavod za informatiku i telematiku, Gradski savjet i stručni kolegij gradonačelnika.[15]
Grad Sarajevo se sastoji od četiri gradske općine: Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo i Novi Grad, a zajedno sa susjednim općinama čini Kanton Sarajevo, koji je u sastavu Federacije Bosne i Hercegovine. Od dijelova predratnih općina Novi Grad, Novo Sarajevo, Stari Grad, Trnovo, Pale i cijelog teritorija općine Sokolac 1993., te naselja Kasindo, Lukavica, Hreša itd.[16]formiran je Grad Istočno Sarajevo, koji je pripao entitetu Republika Srpska. Istočno Sarajevo se do odluke Ustavnog suda o neustavnosti naziva zvalo Srpsko Sarajevo. Zvanično Istočno Sarajevo čine: Istočni Stari Grad, Istočna Ilidža, Istočno Novo Sarajevo, Pale, Trnovo RS i Sokolac.
Do rata 1992-95. Grad Sarajevo je činilo šest gradskih općina: Centar, Ilidža, Novi Grad, Novo Sarajevo, Stari Grad iVogošća, te prigradske općine: Hadžići, Ilijaš, Pale i Trnovo. Nakon rata Grad Sarajevo dobija status jedinice lokalne samouprave i ulazi u sastav entiteta Federacija BiH. Obuhvatilo je općine Centar, Hadžići, Ilidža, Ilijaš, Novi Grad, Novo Sarajevo, Stari Grad i federalni dio općine Trnovo.
Nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma i reintengracije pojedinih naselja, nastaje Kanton Sarajevo, unutar kog se formira Grad Sarajevo od četiri općine.
Sarajevo se može pohvaliti dobro očuvanim starim trgovačkim dijelom grada, Baščaršijom, koja je nastala u periodu osmanlijske vladavine u Bosni i Hercegovini. Ovaj dio grada obiluje jedinstvenim arhitektonskim ostvarenjima osmanlijske gradske arhitekture, među kojima su brojne potkupolne džamije, te tradicionalne forme orijentalne arhitekture poput: konaka, hanova i bezistana. Nakon barbarskih razaranja tokom proteklog rata, Baščaršija je ponovo obnovljena na opću radost Sarajlija i njihovih gostiju.
Ratna uništavanja,[19] kao i rekonstrukcija, brojnih uništenih kulturnih i vjerskih objekata, kao što su Gazi Husrev-begova biblioteka, Nacionalna biblioteka, Orijentalni institut i Muzej olimpijskih igara 1984, doveli su do donošenja zakona o zaštiti kulture i kulturnih institucija.
Osmanlijski period[uredi | uredi izvor]
Baščaršijska džamija, 1516.
Gazi Husrev-begova džamija, 1531.
Kuršumli medresa, 1537/38
Gazi Husrev-begov bezistan, 1540.
Bijela tabija, oko 1550.
Alipašina džamija, 1560/61.
Ferhadija džamija (Sarajevo), 1561/62.
Kozja ćuprija, prva polovina 16. stoljeća
Brusa bezistan, 1561.
Careva džamija, 1566.
Stari jevrejski hram, 1580/81., današnji oblik 1821.
Morića han, kraj 16. stoljeća
Sahat-kula Gazi Husrev-begove džamije, kraj 16. stoljeća
Stara pravoslavna crkva, 1539.
Kapi kula na Ploči, početak 18. stoljeća
Višegradska kapi kula, početak 18. stoljeća
Sebilj, gradska fontana, 1754. današnji oblik 1891.
Latinska ćuprija, bivši Principov most, 1789.
Turbe sedam braće, 1815.
Svrzina kuća, tradicionalna bosanska gradska kuća, 1832.
Zgrada Ministarstva odbrane na Bistriku, 1854/56.
Saborna crkva presvete Bogorodice, 1863/72.
Konak na Bistriku, 1867/69.
Prve klasične, pozorišne predstave u gradu održavale su se u Despića kući, pa se ovaj objekat može smatrati pretečom savremenog pozorišta u Sarajevu.[20] Danas je tu smješten Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti.[21] Narodno pozorište, osnovano 1921. kao dramski teatar, je najstariji bosanskohercegovački profesionalni teatar. Jedan od prvih direktora Narodnog pozorišta Sarajevo bio je Branislav Nušić. Od 1946. Narodno pozorište dobija i muzičke segmente djelovanja: operu i balet. Kao jedini operski i baletni teatar u državi, centralno je mjesto razvoja scenske umjetnosti u Bosni i Hercegovini.
Veliki broj glumaca, režisera, scenografa, kostimografa, koreografa, dirigenata, baletnih i opernih umjetnika, sticali su slavu na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo, kao što jeLjiljana Molnar-Talajić, svjetski priznata primadona, koja je ponijela slavu sarajevskog i bosanskohercegovačkog teatra i na pozornicama najznačajnijih svjetskih teatara.
Narodno pozorište Sarajevo ima 225 zaposlenih, a svoju djelatnost ostavaruje u matičnoj kući na Obali Kulina bana[22] , kao i u zgradi Terezija, gdje se nalaze radionički prostor i produkcija scenografije. Narodno pozorište Sarajevo član je Nove evropske teatarske asocijacije.
Kamerni teatar 55 počeo je sa radom 7. marta 1955. godine. Njegov osnivač bio je Jurislav Korenić (1914-1974). Teatar je, na tragu novih teatarskih stremljenja u tadašnjoj Evropi, bio novost na ovim prostorima i primjer kojeg su slijedili brojni teatri. Prezentira novi vid dramaturgije, ”dramu apsurda” ili “anti dramu” ili “novu dramu”. Izvode se tekstoviBecketta, Jarrya, Geneta, Ionesca, Schwartza, Čehova… i drugih autora, čija poetika u modernom teatru proizlazi iz “apsurdnog osjećanja života”. Karakterizira ga pozornica “ring”, okružena gledalištem, umjesto frontalnog tipa scene, s nepremostivom “rampom”, s intimnijom, prirodnijom i iskrenijom glumačkom igrom.[23]
Pozorište mladih[24] nastalo je 1977. godine udruživanjem dva pozorista: Pionirskog pozorišta i Pozorista lutaka, sa dvije samostalne scene, Lutkarskom i Dramskom. Oba teatra osnovana su 1950. godine. Prvih desetak godina postojanja Pionirsko pozoriste nema svog ansambla, pa po projektu angažuje glumce iz drugih teatara i "glumce" djecu, od koji su neki i danas poznati i priznati umjetnici. Pozorište lutaka u tom periodu njeguje marionetu kao osnovni izraz. Njime rukovodi Adolf Pomezni.
Pionirsko pozorište 60-tih godina formira svoj profesionalni ansambl, mijenja naziv u Pozorište za mlade, i počinje sa postavljanjem sve ambicioznijih projekata, koji nisu namijenjeni samo najmlađim, nego pretenduju animiranju što širih grupacija mladih.
Na čelo Pozorišta lutaka dolazi pozorišni mag Jurislav Korenić i njegovim dolaskom nastaje novi period u razvoju teatra, što se ogleda u različitim lutkarskim tehnikama koje se primjenjuju, kao i u samom istraživanju mogućnosti daljeg razvoja lutkarstva uopće.
Igraju se relevantna djela domaćih i svjetskih autora: J. Skupa i K. Venig: "Srećko među bubama", J. Vandot i V. Rabadan: "Kekec", zatim "Pinokio", D. Bibanovića, "Alisa u zemlji čuda", L. Paljetka, "Palčić Dugonja", G. Simića, "Pepeljuga", D. Todorovića, na Lutkarskoj, a Šekspirove "Bura" i "Komedija zabuna", Aristofanove "Ptice", Homerova "Odiseja",Jarryev "Kralj Ibi", Držićeva "Novela od Stanca", Ionescov "Kralj umire", Kurićeva "Ljepotica i zvijer". Lukićeve "I opet Nušić" i "Bašeskija, san o Sarajevu", i mnoge druge na Dramskoj sceni.
U suradnji sa domaćim i stranim režiserima, uz zajednički angažman MESS-a i glumaca u Sarajevu, u Pozorištu mladih tokom rata premijerno su izvedene brojne predstave:Beckettov "Čekajući Godoa", Euripidesov "Alkestis", Schumanov "Cirkus Veliko stopalo", Jarryev "Okovani Ibi", Millerova "Hamlet mašina", G. Simić: "Bajka o Sarajevu", F. Furaković: "Abeceda"…, a po završetku rata pozorište nastavlja svoju djelatnost predstavama "Tri jezika", F. Hohlera, "Dijete školjke", R. Herfurtnera, "Kraj igre", S. Becketta, "Familija" (Zeko, Zeko), C. Serreaua, "Tajna dvorske lude", H. Akmadžića, "Makbet",W. Shakespearea, "Kad bi ovo bila predstava", A. Imširevića, "Spaseni za dlaku", T. Wildera, "Košmar o Bosni", N. Veličkovića i dr.
Sarajevski ratni teatar SARTR[25] utemeljen je 17. maja 1992. godine na inicijativu reditelja Dubravka Bibanovića i Gradimira Gojera, ing. Đorđa Mačkića i pisca Safeta Plakala, a okupio je glumce i saradnike iz tri profesionalna sarajevska teatra koja su, zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu, morala obustaviti svoj rad. U augustu 1992. SARTR je konstituiran kao vojna jedinica pri Regionalnom štabu Oružanih snaga BiH Sarajevo, a 12. januara 1993. godine Odlukom Ratnog Predsjedništva Skupštine grada Sarajeva, kao javna ustanova iz oblasti kulture od posebnog interesa za odbranu grada. Odlukom Skupštine Kantona Sarajevo od 24. jula 1997. ulogu osnivača SARTR-a preuzeo je Kanton Sarajevo. Od 2003. Sarajevski ratni teatar SARTR je nosilac Šestoaprilske nagrade.
Njegov pokretač i redatelj, Safet Plakalo, opisuje SARTR kao "duhovno oružje protiv nadrealizma rata", zaokružujući njegov karakret u motu "teatrom protiv smrti". Unatoč ograničenim sredstvima, SARTR je danas uspješna profesionalna kuća s brojnim međunarodnim koprodukcijama, nastupima i nagradama.
Doline sarajevskih rijeka su predstavljale osnovu komunikacije i kretanja, koja povezuje istok i zapad kroz središte Balkana, već za Ilire i njihivo pleme Desitijata u bronzanom dobu, te Rimljane, koji ovdje grade ceste, koje povezuju Naronu s Podrinjem i Podunavljem. U srednjem vijeku to je dio "bosanskog druma", koji je iz Srednje Evrope i sa Jadranaišao kroz Hrvatsku, Bosnu i Srbiju do Carigrada, čime tadašnja Vrhbosna postaje centrom domaće i strane trgovine. Iz doba osmanlijske vlasti potiču najstariji mostovi u Sarajevu: stari Rimski most, nedaleko od Sarajeva, Kozija ćuprija, Šeher-Ćehajina ćuprija i Careva ćuprija u starom dijelu grada.
Obale Miljacke premošćuju i noviji mostovi iz doba Austro-Ugarske uprave: Ajfelov most, Čobanija (most) ili Ćumurija most, kao i savremeni mostovi: Most Skenderija, Most Suade i Olge, Most malezijsko-bosanskohercegovačkog prijateljstva i dr. Neki od sarajevskih mostova su isključivo pješački.
Najstarije nekropole crkve bosanske, bogumilske, pravoslavne i katoličke i islamska mezarja razasuta su gradom. Stećci, monumentalni kameni blokovi i jedinstveni nadgrobni spomenici iz srednjevjekovnog perioda mogu se naći nedaleko od Sarajeva u selu Šabići kod Trnova i selima Dolovi i Lukomir na obroncima Bjelašnice.
Gradsko groblje Bare je sa 33 ha površine, jedno od većih u Europi, a po konfiguraciji terena i položaju jedno je od interesantnijih i ljepših grobalja na Balkanu. Na groblju „Bare“ su grobljanske površine za pripadnike svih religija: muslimane, pravoslavne, katolike, judaiste, evangeliste, adventiste, starokatolike, kao i ateiste.
Novo gradsko groblje Vlakovo je izgrađeno u septembru 1985. godine nedaleko od Sarajeva, u vrijeme kada je groblje „Bare“ bilo gotovo popunjeno. Groblje se proteže na 25 ha, na kome se obavlja najveći broj sahrana.
Stadion je zbog svog nastanka groblje jedinstveno u svijetu. Životnom nuždom, za vrijeme opsade Sarajeva, 1992–95. godine kada su, usljed svakodnevnih artiljerijskih i snajperskih napada na grad sa okolnih brda, mnoga groblja bila nedostupna, a broj civilnih žrtava rastao, jedan nogometni stadion pretvoren je u groblje[29].
Nakon decenija komunizma i godina rata, ekonomija Sarajeva je postala predmet rekonstrukcije i rehabilitacije.[33] Među brojnim ekonomskim znakovima, 1997. godine je otvorena Centralna banka Bosne i Hercegovine i 2002. je počela sa radom Sarajevska berza. Velika gradska baza proizvodnje, administracije i turizma, kombinirana sa velikim informalnim tržištem,[34] čini grad najvećim ekonomskim regionom Bosne i Hercegovine.
Iako je Sarajevo imalo razvijenu industriju tokom perioda komunizma, samo je nekolicini preduzeća izvršila uspješnu tranziciju na kapitalističku ekonomiju. Sarajevska industrija sada uključuje industriju duhanskih proizvoda, namještaja, automobila i komunikacijske opreme. Kompanije smještene u Sarajevu su B&H Airlines (prijašni Air Bosna), BH Telecom, Bosmalov gradski centar, Bosnalijek, Energopetrol, Fabrika duhana Sarajevo i Sarajevska pivara.
Sarajevo ima jaku turističku ponudu i Lonely Planet je gradu dao 43. mjesto na listi najposjećenijih gradova u svijetu u 2006. godini.[35] Sportski turizam koristi skijaške terene olimpijskih igara iz 1984, na obližnjim planinama Bjelašnici, Igmanu, Jahorini i Treskavici. 600 godina historije Sarajeva čini turističku ponudu zanimljivom. Sarajevo je usluživalo putnike tokom vijekova i predstavljalo važan trgovinski centar kako tokomOsmanlijskog carstva i perioda Austro-Ugarske vlasti, tako i u svojoj novijoj historiji.
Prosječna neto plaća u prva četiri mjeseca 2014. godine iznosila je 1.039 KM ili 531 €[36], dok je prosjek neto plaća u Federaciji BiH u
istom periodu iznosio 836 KM[37]. Pored toga, Sarajevo bilježi i najnižu stopu nezapolsenosti te najveći broj preduzeća po glavi stanovnika u Federaciji BiH[38]. Ekonomski, Sarajevo je najrazvijeniji grad Bosne i Hercegovine.
Sarajevo >>>>> Download Now
OdgovoriIzbriši>>>>> Download Full
Sarajevo >>>>> Download LINK
>>>>> Download Now
Sarajevo >>>>> Download Full
>>>>> Download LINK Q7