Ukrajina (ukrajinski jezik: Україна / Ukrajina / "u-zemlji") je država u istočnoj Europi. Po svojoj površini od 603.700 četvornih kilometara, Ukrajina je najveća europska država, na drugom je mjestu ako se uzme u obzir europska površina euroazijskeRuske Federacije. Po državnom uređenju Ukrajina je republika, a zakonodavnu vlast obnaša Vrhovna Rada - ukrajinski parlament s 450 zastupničkih mjesta.
Moderna povijest Ukrajine započinje u sklopu dominacije Istočnih Slavena i stvaranja prve istočnoslavenske države Kijevske Rus'i u 9. stoljeću. Ukrajina tada predstavlja kulturno i političko središte srednjovjekovnog istočnoslavenskog stanovništva i sve do 12. stoljeća biva najveća i najmoćnija država u Europi.[1]
Ukrajina danas predstavlja dom prve moderne demokracije, koja se manifestirala kroz republikansku formu Zaporoške republike, osnovane sredinom 17. stoljeća, nakon ustanka ukrajinskog hetmana Bogdana Hmeljnickog.[2]
U Velikom sjevernom ratu, Ukrajina je podjeljena između nekoliko moćnih vojnih sila, a tijekom 19. stoljeća, najveći dio teritorija Ukrajine je potpao pod vlast Ruskog Carstva, dok se ostatak našao pod vlašću Austro-Ugarske.
Nakon pokušaja uspostavljanja ukrajinske neovisnosti kroz stvaranje Ukrajinske Narodne Republike tijekom Prvog svjetskog rata, 1922. stvorena je Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika pod vlašću ukrajinskih boljševika. Ukrajina je 1945. bila jedan od osnivača značajne međunarodne organizacije Ujedinjenih Naroda. Nakon Drugog svjetskog rata Ukrajina je obuhvatila svoje zapadne regije Galiciju, Bukovinu i Zakarpatje na kojima su također živjeli etnički Ukrajinci, a 1954. formirane su današnje granice države koja uključuje i poluotok Krim na sjevernoj obali Crnog mora.
Svoju potpunu nezavisnost Ukrajina stječe raspadom Sovjetskog Saveza 1991., nakon čega prelazi na tržišnu ekonomiju što se odrazilo bolnom osmogodišnjom recesijom. Nakon 2000. godine ukrajinska ekonomija se počela stabilizirati i zabilježen je godišnji rast BDP-a od 24 posto. Ukrajina danas predstavlja jedno od najdimaničnijih gospodarskih tržišta na svijetu.[3]
Terminologija: Govoreći danas o povijesnom terminuRus’ [4] koji je najkasnije od 7. stoljeća prisutan uukrajinskoj povijesti; zatim državama Kijevskoj Rus’i (lat.Rutenija; prema nazivu Rus') - Zaporoškoj Republici -Ukrajinskoj Narodnoj Republici - Sovjetskoj Ukrajini, i neovisnoj Ukrajini kakvu danas poznajemo – govorimo o istom prostoru odnosno istoj državi koja je često pod različitim pritiscima i okolnostima drugačije imenovana, ponekad u političkom ili regionalnom kontekstu, ali u glavnini je obuhvaćala kulturološki isti slavenski narod kojeg danas poznajemo kao Ukrajince.[5]
Neovisno o tome što su kroz povijest Ukrajinu u nekim zapadnim europskim izvorima (također jugoslavenskim) često poistovijećivali s današnjom Rusijom, oslovljavajući je pritom »Starom Rusijom«, »Zapadnom Rusijom« i sličnim terminima, hrvatske termine Rus' (Rusini) i Rusija (Rusi) ovdje treba razlikovati jer nisu isti već se odnose na dva različita naroda i dvije različite zemlje.
Ukrajinski kulturni identitet od samih početaka razvijao se u nešto drugačijem okruženju od onog ruskog te je do danas ostao neprestano povezan s europskim kulturno-civilizacijskim mijenama, često u izravnom dodiru s zapadnoslavenskim, baltičkim i drugim zapadnoeuropskim narodima.[6] Ukrajinci svojim metalitetom i kulturnom baštinom pripadaju srednjoeuropskom (ujedno pribaltičkom) krugu naroda, a najsličniji narodi su im Bjelorusi, Poljaci, Balti i naravno Rusi s kojima intenzivno dijele povijesna zbivanja posljednjih 300 godina.
Zbog specifičnog zemljopisnog položaja, Ukrajinu kroz povijest često zovu «zemlja moćnih rijeka», jer je njima oduvijek povezivala vikinška i ukrajinska plemena - europski skandinavski sjever i toplo Crno more u koje se te moćne rijeke sljevaju. Također ju zovu «europska žitnica» jer je u velikom obimu blagoslovljena plodnom zemljom crnicom.
Mnogi europski posjetitelji Ukrajinu stoljećima imenuju melodičnom «zemljom slavuja», a u carskim krugovima Ruskog imperija imenovana je «slavenskom Italijom» radi svojega iznimnog doprinosa u razvoju unikatne slavenske kulture.[7]
Državna zastava Ukrajine sastoji se od dva položena polja plave i žute boje. Drevna kultura Ukrajine usko je vezana uz prirodne simoble te prema mitološkom tumačenju plava boja simbolizira vodu dok žuta boja simbolizira vatru. Prema nešto modernijem narodnom tumačenju plava boja simbolizira plavo nebo (otvorenost), dok žuta boja simbolizira zlatkaste stepske poljane (vrijednost) koje su prožete središnjom Ukrajinom.
Plavo-žuta simbolika na ukrajinskom prostoru je intenzivno prisutna od stvaranja Kijevske Rus'i čiji su vladari često službeno koristili raznoliko plavo-žuto znakovlje. Nakon pada Kijevske Rus'i 1240. godine, plavo-žuta simbolika je ponovno službeno ozakonjena u ukrajinskom parlamentu Centralnoj Radi 1918. godine.[8]
Ukrajinski državni grb sastoji se od dva dijela: manji dio „Trizub“ koji se nalazi u središtu je glavni element velikog državnog grba te predstavlja kneževsku vlast Volodimira Velikog iz srednjovjekovne Kijevske Rus'i. Zajedno s povijesnim grbom zaporoške vojske čini kompletan državni grb Ukrajine. Porijeklo grba Trizuba vrlo je staro i prema pronađenim primjercima u Ukrajini seže do 4. tisućljeća prije nove ere. Kijevski kneževi su kontinuirano koristili grb Trizub, a pojavljuje se i u ornamentici oružja zaporoških kozaka te u pučkom ritualnom rezbarenju.[9]
O značenju znaka Trizuba postoji velika znastvena literatura koja upućuje na praslavensko podrijetlo znaka budući da se u različitim varijantama javlja na širokom prostoru sve do prastarih Indoarijaca. Između ostalih tumačenja, grb Trizub se često tumačio kao izraz sakralne ptice, kao monogram, geometrijski ornament.
Mnogi stručnjaci dovode službene zastave Švedske i Ukrajine u istu koleraciju makar kada je riječ o njihovim plavo-žutim tonalitetima, i često se tvrdi da su varjaški ratnici te boje prenosili sa sjevera na prostore današnje Ukrajine. Ipak, danas postoji znastvena literatura koja tvrdi da je ta simbolika prenešena s ukrajinskih prostora na skandinavske s obzirom da je ukrajinska kultura u to vrijeme bitno prednjačila,[10] posebno zahvaljujući utjecaju grčke kulture koja je dolazila s prostora Bizanta već stoljećima ranije.[11]
Najstariji tragovi ljudske nazočnosti u Ukrajini vezani su uz početke evolucije čovjeka. Na području Ukrajine razvilo se više tipova prapovijesnih kultura od kojih je najraširenija bila tripiljska kultura iz brončanog doba (4.-3. stoljeće pr. Kr.). Stepsko područje Ukrajine (Pontska stepa) kroz povijest je bilo izloženo čestim migracijama raznih naroda, a svaki od tih naroda ostavio je neki vrijedan kulturni trag koji današnju Ukrajinu čini jednom od arheološko najzanimljivijih država u svijetu.
Godine 1918. proglašena je Ukrajinska Narodna Republika, no opstanak republike je bio krajnje neizvjestan, budući da se je našla na prostoru obnovljene Poljske, koja iako se je namjeravala obnoviti u starim granicama, poslije je podupirala ukrajinsku državu. No, za Ukrajinu nije bilo mira. Ukrajinski prostori bili su novim bojištem nakon tek završenog Prvog svjetskog rata. S njena teritorija uslijedila jeprotusovjetska intervencija i poslije poljsko-sovjetski rat koji se je vodio i preko njena teritorija. Već 1921. stvorena je Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika pod vlašću ukrajinskih i ruskih boljševika. Ukrajina, a posebice Ukrajinci su rusko-sovjetskom režimu bili na udaru (v. dekozakizacija). [17]
Najstariji tragovi ljudske nazočnosti u Ukrajini vezani su uz početke evolucije čovjeka. Na području Ukrajine razvilo se više tipova prapovijesnih kultura od kojih je najraširenija bila tripiljska kultura iz brončanog doba (4.-3. stoljeće pr. Kr.). Stepsko područje Ukrajine (Pontska stepa) kroz povijest je bilo izloženo čestim migracijama raznih naroda, a svaki od tih naroda ostavio je neki vrijedan kulturni trag koji današnju Ukrajinu čini jednom od arheološko najzanimljivijih država u svijetu.
Godine 1918. proglašena je Ukrajinska Narodna Republika, no opstanak republike je bio krajnje neizvjestan, budući da se je našla na prostoru obnovljene Poljske, koja iako se je namjeravala obnoviti u starim granicama, poslije je podupirala ukrajinsku državu. No, za Ukrajinu nije bilo mira. Ukrajinski prostori bili su novim bojištem nakon tek završenog Prvog svjetskog rata. S njena teritorija uslijedila jeprotusovjetska intervencija i poslije poljsko-sovjetski rat koji se je vodio i preko njena teritorija. Već 1921. stvorena je Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika pod vlašću ukrajinskih i ruskih boljševika. Ukrajina, a posebice Ukrajinci su rusko-sovjetskom režimu bili na udaru (v. dekozakizacija). [17]
Kad je Staljin došao na vlast u SSSR-u, u Sovjetskoj Ukrajini je njegovimrežimom bilo još gore. 1930. su staljinisti započeli deportirati i na silu utjeravati seljake u kolhoze. [17] Poseban slučaj predstavljalo je izgladnjivanje stanovnika umjetno izazvanom glađu 1932. i 1933. godine, kad se je oduzimanjem uroda poljodjelcima temeljem nerealno postavljenih proizvodnih kvota i još nasilnijem otimanju i kažnjavanju seljaka koji su skrivali urod i hranu da bi uopće preživjeli dovelo stanovnike Ukrajine do posvemašnjeg umiranja od gladi - taj događaj danas je poznat pod imenom Holodomor ili Gladomor. Sovjetski je režim tako ubio nekoliko milijuna nevinih stanovnika Ukrajine. Sustavnost i temeljitost progona i uništavanja Ukrajinaca bila je išla u tu dubinu da su rusko-sovjetske vlasti sustavno smaknjivale ukrajinsku inteligenciju i svećenstvo radi zaustavljanja i uništavanja razvitka Ukrajine unutar SSSR-a. [17] Ovaj je zločin desetljećima bio prikrivan. Tek 1988. ga se je prepoznalo kao genocid.[17]
Hitlerovo osvajanje Ukrajine donijelo je Ukrajincima predah od sovjetskog ugnjetavača, no to je samo donijelo novog otimača ukrajinske zemlje: Hitler je za svoj Lebensraum obećao baš ukrajinske plodne ravnice. Tako su se i novi vladari osorno odnosili prema Ukrajincima, što je pridonijelo jačanju partizanskog pokreta u Ukrajini. No, "politički opasni" i "nepouzdani" Ukrajinci su sovjetskom režimu tako postali samo još nepouzdaniji, "jer se nisu dovoljno žestoko borili za SSSR", odnosno "budući da nisu poginuli za SSSR, izdajice su države, naroda, revolucije". Ukrajincikoji su preživjeli njemačke progone i koji su pobjegli na teritorij pod sovjetskim nadzorom, bili su im kao takvi "nepouzdani". S druge strane, SSSR je u oslobodilačkim akcijama nekritično masovno slao ljude u prve redove. Planski se je formiralo "frontove" od Ukrajinaca, tako da su ponajviše Ukrajinci ginuli braneći SSSR od daljnjih njemačkih nadora odnosno poslije u oslobodilačkim akcijama, kad su Ukrajinci opet bili izloženi u prvim redovima.[18]Preživjeli ukrajinski logoraši, kao ni ini sovjetski državljani koji su bili zarobljenici i prisilni radnici u njemačkim logorima i tvornicama nisu bili dobro dočekani u SSSR-u, "jer nisu poginuli za SSSR", "nisu se dovoljno borili" nego su čak "radili za neprijatelja".
Ponovna uspostava sovjetske vlasti u Ukrajini poslije Drugog svjetskog rata 1944. godine objedinila je gotovo sve ukrajinske zemlje, ali nije zadovoljila težnje Ukrajinaca za nezavisnošću. Od ukupnog broja ratnih i posljeratnih žrtava u Sovjetskom Savezu, Ukrajinci su činili najmanje 40 posto. Usporedbom službenih popisa stanovništva iz 1941. i 1945. godine može se uvidjeti da je u Ukrajini zbog neprirodnih smrti, migracija i prisilnih deportacija, broj stanovnika smanjen s 41,9 na 27,4 milijuna.[19]
Tek je nakon Černobilske nuklearne nesreće 1986. godine, za vrijeme Mihaila Gorbačova, postalo moguće otvarati mnoštvo bolnih pitanja iz povijesti, premda se ukrajinske vlasti sve do 1991. godine nisu bitno reformirale. Dana 24. kolovoza 1991. Ukrajina je proglasila svoju neovisnost, ali u zemlji je ostalo mnoštvo nasljeđenih problema: društveni problemi, nefunkcionalna ekonomija, pretjerano naoružanje itd. Velika korupcija u zemlji dovela je do stagnacije, masovnih prosvjeda i revolucija.
Nakon Narančaste revolucije 2004. godine, u prosincu 2013. započeli su novi masovni nasilni prosvjedi u Kijevu. Ovi prosvjedi su prerasli u još jednu revoluciju koja će postati poznatija pod imenom Euromajdan - Revolucija dostojanstva. Zapadni mediji i zapadni političari, unatoč dokazima, negiraju i opovrgavaju činjenicu da je SAD u suradnji s EU-om isplanirao, organizirao i financirao s više od 5 milijardi $ ukrajinsku revoluciju kojoj je bio cilj uspostava marionetskog režima. [20] [21] [22] [23] [24] Očigledno je kako se SAD i EU koriste dezinformacijama i propagandom u svrhu manipulacije narodom kako bi se prikrili pravi razlozi i činjenice o ukrajinskoj revoluciji. [25] [26] Pomoćnica američkog državnog tajnika Victoria Nunland, sama je priznala da je SAD "uložio" više od 5 milijardi $ u Ukrajinu kako bi se uspostavio marionetski režim pod kontrolom SAD-a. [27] Revoluciju su uz brojnu ukrajinsku intelektualnu i estradnu elitu predvodila tri oporbena politička lidera Arsenij Jacenjuk, Vitalij Kličko i Oleh Tjahnibok. Prosvjedi su trajali duže od dva mjeseca, nakon čega su se počeli očitavati radikalni elementi Euromajdana predvođeni društvenim pokretom Pravij sektor (Desni sektor), na čelu s Dmytrom Jarošom. Uz njih se formiralaNarodna samoobrana Euromajdana. Ove dvije militantne formacije rezultirat će prevagom u svrgavanju s vlasti predsjednika Viktora Janukoviča u veljači 2014. godine. Neke procjene govore da je Viktor Janukovič, zajedno sa svojim užim kriminalnim klanom, iz ukrajinskog proračuna navodno otuđio više od 70 milijardi američkih dolara.
Početkom ožujka 2014. Rusija je poslala vojne snage na Krim kako bi poduprle i zaštitile večinsko rusko stanovništvo koje je tražilo odcijepljenje od Ukrajine i koje nije prihvaćalo ne-demokratski postavljen režim. Par dana kasnije, 16. ožujka 2014., održan je referendum na kojem su se s 96,8% glasova građani Krima izjasnili za pripojenje Ruskoj Federaciji, dok je 2,5% bilo protiv.[28] SAD i EU odmah su optužile Rusiju za kršenje međunarodnog prava i ustava Ukrajine, te ova politička odluka zajedno s demokratskim referendumom nije priznata zakonitom u Ukrajini, SAD-u,EU-u i drugim pro-američkim državama. SAD, EU i Ukrajina oštro su kritizirale demokratski referendum i odluku Krimljana o pripojenju Krima Ruskoj Federaciji, te je SAD uveo sankcije protiv Krima i Rusije. Ruska Federacija pripajanje Krima smatra zakonitim, poglavito jer iza ove političke odluke stoji demokratski izbor, odnosno volja, građana Krima.
0 komentari:
Objavi komentar