Prva poznata civilizacija na nigerijskom području bila je ona naroda Nok koji je od 500. pr. Kr. do 200. posl. Kr. živio na visoravni Jos, a po stupnju razvoja pripadao je željeznom dobu.
Sjevernom je Nigerijom od 9. stoljeća tijekom više od 600 godina dominiralo trgovačko carstvo Kanem-Bornu sa sjedištem okojezera Čad. Svoju je moć temeljilo na prekosaharskoj trgovini sa sjevernoafričkim Berberima. Početkom 19. stoljeća islamskireformator Usman dan Fodio podvrgnuo je kontroli naroda Fulani velik dio nigerijskog sjevera. Od 15. do 17. stoljeća najugozapadu se razvilo kraljevstvo Oyo naroda Yoruba, a na jugoistoku carstvo Benin naroda Edo.
Europski su trgovci u razdoblju od 17. do 19. stoljeća na obali uspostavili postaje za trgovinu robovima koje su transportirali na američki kontinent. U 19. su stoljeću robovi kao glavna roba zamijenjeni drugim dobrima, na primjer palminim uljem. Na prijelazu 19. u 20. stoljeće područje Nigerije kolonizirala je Velika Britanija, ispočetka je podijelivši na Sjevernu i Južnu Nigeriju. Obje su kolonije ujedinjene 1914. Britanci su lokalnim poglavarima ostavili značajne ovlasti, osobito na islamskom sjeveru, dok je jug kristijaniziran, a donekle i europeiziran, što je pogodovalo gospodarskom razvoju i učinilo jug bogatijim, a njegove stanovnike bolje obrazovanima.
Nakon Drugog svjetskog rata Britanija je kao odgovor na rastući nigerijski nacionalizam započela prijenos vlasti na domaće stanovništvo u okviru federalne strukture uvjetovane antagonizmom velikog broja etničkih skupina i dviju glavnih religija, kršćanstva i islama. Godine 1960. zemlja je postala neovisna federacija triju regija koje su zadržale velik stupanj samouprave.
U 1966. u zemlji su se dogodila dva uzastopna državna udara u kojima su dominaciju preuzeli vojni časnici, prvo s juga, a onda sa sjevera zemlje. Nedugo nakon toga jugoistočna je regija u kojoj je većinu činio narod Igbo, izložen progonima na sjeveru, proglasila neovisnost kao Republika Biafra, čime je započeo troipolgodišnji građanski rat; Biafra je uz velike ljudske žrtve pobijeđena. U sedamdesetima je u Nigeriji počelo vađenje nafte, ali prihodi od njene prodaje nisu značajnije doprinijeli poboljšanju životnog standarda većine stanovništva.
Od 1970. do 1998. na vlasti su se smjenjivale vojne i korumpirane civilne vlade. Osobito je zloglasan bio režim generala Sanija Abache (1993. - 1998.) za vrijeme kojeg su pogubljeni brojni politički protivnici, među njima i poznati novinar Ken Saro-Wiwa. Nakon Abachine smrti održani su slobodni predsjednički izbori na kojima je pobijedio predsjednik Olusegun Obasanjo. Krajem svibnja 2007. godine, nakon održanih izbora, predsjednik Nigerije postao je Umaru Yar'Adua.
Na sjeveru i jugu zemlje nalaze se ravnice i brežuljkasta područja, središnji dio zauzima visoravan Jos, dok se na istoku iz Kamerunanastavlja visoravan Adamwa u kojoj je i najviši vrh, Dimlang (2042 m). Glavne nigerijske rijeke su Niger, po kojem je zemlja dobila ime, i Benue, njegov lijevi pritok. Veći dio Benuea plovan je, kao i donji tok Nigera, koji se ulijeva u Gvinejski zaljev deltom, najvećom u Africi.
Najveći gradovi su bivši glavni grad Lagos, Ibadan, Port Harcourt, Kano i glavni grad Abuja, s čijom se gradnjom započelo 1970-ih
Današnje nigerijske granice određene su dogovorima europskih država u 19. stoljeću i ne podudaraju se s etničkim, vjerskim ili jezičnim podjelama tako da je Nigerija među etnički najšarolikijim zemljama svijeta s oko 250 naroda. Najveće skupine su: na sjeveruHausa-Fulani (29%), uglavnom muslimani, na jugozapadu Yoruba (21%) većinom kršćani uz nešto muslimana i animista, te na jugoistoku Igbo (Ibo, 18%), kršćani. Jezik Hausa pripada Afro-azijatskoj jezičnoj porodici čiji su članovi i npr. berberski i semitski jezici, dok su jezici Yoruba i Igbo u Benue-kongoanskoj skupini Nigersko-kongoanske porodice.
Najbrojnija vjerska zajednica u zemlji su kršćani (49%); a od toga 12% katolika, 26% Protestanti, 9% Afrički kršćani i 2% Kopti,muslimani (45%) i ostatak su pripadnici domaćih vjera.
U posljednjih nekoliko godina vjerske su razlike izbile u prvi plan, osobito na sjeveru gdje je u nekim federalnim jedinicama uveden u cijelosti ili djelomično islamski šerijatski zakon.
Unatoč naftnom bogatstvu nigerijsko je gospodarstvo dugo bilo opterećeno političkom nestabilnošću, korupcijom, neodgovarajućom infrastrukturom i slabim upravljanjem. Civilni su i vojni političari u proteklih nekoliko desetljeća pronevjerili velike iznose. Pod novom demokratski izabranom vladom pokrenute su, iako postupno, gospodarske reforme. Naftni sektor još uvijek čini 20% BDP-a, sudjeluje s oko 95% u ukupnom izvozu i doprinosi 65% proračunskih prihoda. Uglavnom nekomercijalni poljoprivredni sektor ne može se nositi s povećanjem broja stanovnika pa je Nigerija uvoznik hrane.
0 komentari:
Objavi komentar