Ostaci iz starijeg kamenog doba u BiH su pronađeni u Varvari (strugalice, šiljci, oruđe, oružje) i u špilji u Badnju (gravura koja prikazuje napadnutog konja), a iz mlađeg kamenog doba u Zelenoj pećini, Ravlića pećini, Lisičićima i Butmiru gdje su nađene zemunice, ostatci kostura, glinene figure itd.
Među najznačajnije lokalitete iz metalnog doba ubrajaju se Donja Dolina i prostor Ošanića (gdje se prije nalazio grad Daorson).
U prvim stoljećima nove ere, Bosna je bila dio Rimskog Carstva. Nakon pada carstva, Bosnu su svojatali Bizant i zapadni nasljednici Rima.
Slaveni su se naselili u 7. stoljeću, a Srbija i Hrvatska vladale su nad dijelovima Bosne u 9. stoljeću. Uz izuzetak današnjeg istoka Hercegovine i Huma većinom 10. i 11. stoljeća Bosna je sastavni dio hrvatskog kraljevstva. Nakon Pacte Convente i dolaska na vlast dinastije Arpadovića u istočnim dijelovima današnje BiH jačaju devolucijski procesi prema ostatku Hrvatskog kraljevstva. Tu banovinu koja kasnije postaje kraljevstvom (1377.) hrvatsko ugarski vladari su nazivali Ramom i u svoj kraljevski naslov su pridodali rex Ramae (kralj Rame). Mnogi hrvatski povjesničari (počevši od V. Klaića, pa nadalje) samo čežnju za neovisnošću bosanskog kraljevstva vide u otporu koji su hrvatski plemići pružali prema kralju "strane krvi".
U 14. i 15. stoljeću broj stanovnika je teško odrediti, ali se pretpostavlja da je bio između 500.000 i milijun. Specifičnost srednjovjekovne povijesti Bosne i Huma bijaše i Crkva bosanska, kojoj je pripadao nemali dio pučanstva (nemoguće je utvrditi koliki). Povjesničari smatraju da je većina stanovništva u tom razdoblju bila katolička, uz dio pravoslavnih na istočnijim područjima. Svi su bosanski vladari bili katolici (dinastija Kotromanić), dok su neki najutjecajniji feudalci, kao Hrvoje Vukčić Hrvatinić i Stjepan Vukčić Kosača bili krstjani. Bosna je ostala neovisna do 1463. godine, kada ju, bar njezin veći dio, osvajajuTurci. Dne 25. listopada 1478. pretposljednja bosanska kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je u Rimu.
Hrvoje Hrvatinić je bio Hrvat iz obitelji koja potječe iz roda Svačića, i sam kralj Tvrtko I spominje da mu je prišao Hrvoje "sa svojimi Hrvati" (vidjeti rukopise u izdanju Veselina Masleše prikupljene od Maka Dizdara). Turska osvajanja proširila su uvelike granice srednjovjekovne bosanske kraljevine, tako da su područjima današnje BiH, uz originalnu jezgru, banovine Usoru i Soli, Donje Kraje (unio H. Hrvatinić), Hum, te zemlje koje su bile pod vlašću kralja Tvrtka kao kralja Primorja, bosanski sandžak obuhvatio skoro cijelu srednjovjekovnu banovinu Hrvatsku s njegovim glavnim gradovima (primjerice Bihaćem), kao i velike dijelove banovine Slavonije (zapadna slavonija).
Tijekom turske vlasti, mnogi su stanovnici današnje Bosne i Hercegovine prešli na islam. Uzroci tom procesu su višestruki, no bitno se ne razlikuju od islamizacije susjednih zemalja, od Hrvatske do Bugarske. Prema tvrdnjama bosanskih franjevaca katoličko stanovništvu u trenutku pada Bosne je brojilo oko 750, krstjansko 80, a pravoslavno oko 30 tisuća odraslih duša. Pred Srpsku invaziju, u Bosni i Hercegovini, četiri stotine godina kasnije, živio je u BiH jednak broj Hrvata svih uzrasta. Prihvaćanjem Islama mnogim je pravoslavnim i katoličkim konvertitima pružena prilika da dospiju do visokih časti na osmanskom dvoru, poput Velikih Vezira Mehmed-paše Sokolovića ili utemeljitelja i admirala turske mornarice Mehmed-paše Pialija, Hrvata iz Dalmacije. Turci su vladali Bosnom do 1878. godine, kad ona postaje protektorat Austro-Ugarske.
Međutim, slavenski pokreti u susjednim državama radili su na ujedinjenju južnih Slavena.
Prvi svjetski rat je počeo kad je austrougarski prijestolonasljednik ubijen u Sarajevu.
Nakon raspada Austro-Ugarske, Bosna i Hercegovina je ušla u Jugoslaviju, da bi u 2. svjetskom ratu potpala pod NDH. Nakon rata je osnovana socijalistička Jugoslavija, unutar koje je Bosna i Hercegovina postala jedna od republika.
Nakon izbora 1990., BiH je proglasila suverenost u listopadu 1991. godine, a zatim je uslijedio referendum za razdruživanje od Jugoslavije (veljača 1992.). Na referendumu se većina stanovništva odlučila za neovisnu Bosnu i Hercegovinu.
Bosanskohercegovački Srbi nisu izašli na referendum i uz potporu susjedne Srbije pokrenuli su rat radi podjele po etničkom načelu. Na jednoj strani su se našli BiH-Hrvati koji su radi obrane svojih područja osnovali HVO i HOS, BiH-Muslimani (kasnije pod imenom: Bošnjaci) i znatan broj BiH-Srba (koji je ostao odan državi Bosni i Hercegovini), a na drugoj Srbi iz BiH koji su se stavili na stranu velikosrpskih snaga. U početku su velikosrpske snage, ohrabrene početnim ratnim uspjesima, oslovljavale Bosnu i Hercegovinu kao "Srpska Republika Bosna i Hercegovina". Dobro organiziranom obranom od strane Hrvata, a kasnije i Bošnjaka (koji su se ipak prekasno organizirali, što je tijek rata vrlo brzo pokazao), srpsko napredovanje je zaustavljeno, apetiti su svedeni na "realniju" mjeru, pa su za svoju paradržavnu tvorevinu uzeli naziv Republika Srpska.
Početkom 1993. javljaju se sukobi između BiH-Hrvata i Bošnjaka. Do konca godine sukob se rasplamsao do te mjere da su se umirila skoro sva ratišta tih dvaju naroda prema području kontroliranog od strane Srba. Ipak, nisu na svim područjima Hrvati i Muslimani (kasnije pod imenom Bošnjaci) ratovali jedni protiv drugih, nego su se nastavili boriti jedni uz druge (primjerice, Bihaćka krajina, Posavina i Usora).
U ožujku 1994. godine Bošnjaci i Hrvati sklopili su sporazum o osnivanju bošnjačko-hrvatske Federacije Bosne i Hercegovine i konfederacije s Republikom Hrvatskom. Tome je prethodilo primirje iz siječnja iste godine, sklopljeno između snaga Herceg-Bosne i snaga BiH - Muslimana odanih vladi Alije Izetbegovića, sklopljeno uz veliki utjecaj međunarodnih čimbenika.
Nešto kasnije, vodstvo Bošnjaka, tada još uvijek pod imenom Muslimani, uzima ime Muslimani-Bošnjaci za svoj narod. Ime se javljalo također i u obliku Bošnjaci-Muslimani, a na koncu se koristi samo Bošnjaci.
Nakon uspješne operacije Oluje i deblokade Bihaća stvoreni su uvjeti za nove pregovore. U američkom gradu Daytonu 21. studenog 1995. sve su zaraćene strane potpisale mirovni sporazum, čime je završio trogodišnji rat (konačan sporazum potpisan je u Parizu 14. prosinca 1995.).
Daytonski sporazum podijelio je BiH na dva dijela – Federaciju BiH i Republiku Srpsku.
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ima tri člana (jednog Bošnjaka, jednog Srbina i jednog Hrvata), koji se izmjenjuju na mjestu predsjednika predsjedništva svake 4 godine.
Njih izravno bira narod (Federacija bira Bošnjaka i Hrvata, a Republika Srpska bira Srbina).
Predsjedatelja Vijeća ministara imenuje Predsjedništvo, a odobrava Parlamentarna skupština. Predsjedatelj zatim imenuje ministre.
Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine je zakonodavno tijelo Bosne i Hercegovine. Ima dva doma: Dom naroda i Zastupnički dom.
Dom naroda se sastoji od 15 delegata, od kojih su dvije trećine iz Federacije (5 Hrvata i 5 Bošnjaka) i jedna trećina iz Republike Srpske (5 Srba).
Zastupnički dom se sastoji od 42 člana, od kojih se dvije trećine biraju u Federaciji, a jedna trećina u Republici Srpskoj.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je najviša i konačna instanca u pravnim pitanjima. Ima devet članova: četiri se biraju iz Zastupničkog doma Federacije, dva se biraju iz Narodne skupštine Republike Srpske, a tri člana bira predsjednik Europskog suda za ljudska prava nakon konzultacija s predsjedništvom.
Bosna i Hercegovina je smještena na zapadnom Balkanu, a graniči s Hrvatskom na sjeveru, sjeverozapadu i jugu, te sa Srbijom i Crnom Gorom na istoku.
Najveći dio teritorija čine planine i visoki krš, pokriveni šumama i pašnjacima. Najviši vrh je Maglić (2386 m). Nizine se nalaze na sjeveru i na jugozapadu. U bosanskohergevoačka jezera ubrajaju se Kukavičko jezero, Boračko jezero, Modračko jezero itd. Buško jezero je najveće (umjetno) jezero u BiH, a najdulja rijeka je Bosna (koja se nalazi isključivo u BiH).
Na sjeveru BiH zastupljeni su npr. lipa, javor, grab, bagrem, klen, u središnjem bukva, grab, javor, smreka, jasen itd., a u južnom dijelu postoji makija.
Neum u Hercegovačko-neretvanskoj županiji je jedini izlaz na more.
Klima u BiH se razlikuje: u sjevernom dijelu BiH klima je umjereno-kontinentalna, u središnjem planinska, dok je u južnom dijelu klima mediteranska. Najslabije je naseljen brdsko-planinski prostor. Sela na tom prostoru "razbacana" su po strmim padinama, a gradovi su smješteni u dolinama i zavalama. U nizinskom prostoru naseljenost je slaba zbog povremenih poplava. U Hercegovini naselja su smještena pokraj krških polja. Najveći gradovi BiH su Banja Luka, Zenica, Mostar, Sarajevo i Tuzla.
Bosna i Hercegovina obuhvaća površinu od 51 129 km² po podatcima Savezne geodetske uprave SFRJ iz 1953. godine.[1] Isti podatak navodi i Opća i nacionalna enciklopedija.
Prema podatcima Uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Bosne i Hercegovine riječ je o 51 209,2 km² ukupne površine, od čega 51 197,0 km² otpada na kopno, a 12,2 km² na more.[2] CIA navodi podatak o 51 197 km² ukupne površine; 51 187 km² kopna i 10 km² voda.[3] Hrvatska enciklopedija (2000.) navodi podatak o 51 209,2 km² ukupne površine.[4]
0 komentari:
Objavi komentar